Hrvatska administracija često nas dovede do zatvorenih vrata, slijepe ulice iz koje jednostavno nemate kamo. Tako je bilo i s obitelji Kovač iz Varaždina
Koliko ste daleko spremni otići za najveću ljubav u svom životu? Onu najčišću, i svi kažu, najljepšu. Ljubav prema svojem djetetu.
Bračni par Kovač po svojeg je sina otišao čak u Afriku, u Gvineju Bisau. Ondje su početkom godine posvojili danas trinaestomjesečnog dječačića, kojem su uz Marcelo, ime koje je već imao, dodali i ono hrvatsko – Pavel.
– Krešo i ja smo u braku duže od 15 godina i s obzirom da djeca nisu kroz taj period dolazila mi smo se prijavili u Hrvatskoj kao posvojitelji i s obzirom da u Hrvatskoj dosta teško dobiti dijete, maleno dijete, mi smo zapravo preko prijatelja saznali za mogućnost posvojenja u Africi – kaže majka Davorka Kovač.
Preko prijatelja iz Slovenije doznali su za sirotište u kojem su prvi put i vidjeli Marcela. Upoznali su i njegovu majku koja nije dvojila – njezin sin zaslužuje bolji život. A Krešo i Davorka su mu to mogli i omogućiti.
– Znači, kad se ujutro probudite i vidite tu malu veselu facu, ono nasmijanu. Predivno, predivno. Mislim da su se sve ove godine čekanja njegovim dolaskom isplatile – priznaje Davorka.
Nakon što je u Africi pravno sve bilo riješeno, nije trebalo dugo da njihov sin dobije hrvatsko državljanstvo.
– U roku tjedan i pol mi smo u Hrvatskoj apsolutno svu papirologiju riješili za dijete, imali putovnicu i vratili se po njega u Afriku.
Sam ovaj postupak, kažu nam, mogla bi si priuštiti većina Hrvata s prosječnim primanjima. Ipak, u Afriku su putovali četiri puta što iziskuje velike troškove.
– Ne možete nikako proći jeftino jer vi morate doći u roku od tjedan dana, recimo na sud u neku malu afričku zemljicu i morate kupiti karte kakve god ima za kupiti tako da velika većina našeg troška su bile avionske karte – otkriva otac Krešimir.
Mala je to cijena za sreću koju danas osjećaju. Njihov je život s ovim malenim tamnoputim Varaždincem, koji još baš ne korača sigurno na nogicama, potpun.
Pavel je u svojoj novoj obitelji tek dva mjeseca, a već pomalo guguće svoje prve hrvatske riječi. Ovdje je i proslavio prvi rođendan, a ovdje će upisati i prvi razred, naći prvu simpatiju, prvi posao… Njegovi će se roditelji potruditi pružiti mu sve što zaslužuje. S njegovim dolaskom njima ionako ništa drugo ne treba!
