Veliki broj slika u tehnici ‘laviranog tuša’, te puno pletenih predmeta od tabletića i stolnjaka, preko zastora i naslona do šalova i kapa, krasi obiteljski dom Julijane Levačić, umjetnice, učiteljice i gospođe iz Murskog Središća.
Prije 86 godina, 1930. godine u Murskom Središću rodila se Julijana Rob, koja je udajom uzela ili dobila prezime Levačić, po kojemu je pamte tisuće učenika, jako mnogo ljudi, prijatelja, kulturnih i javnih djelatnika i ono što joj je najvažnije malih i običnih ljudi.
Ovih dana kada Julijana slavi imendan (16. veljače u kalendaru) i kada zima nikako da ne napusti njezin i naš grad, a jaglaci u ‘vrćjaku’ najavljuju proljeće, Julika u svojem toplom domu stvara. Plete i slika nova djela, nove tabletiće, zavjese, stolnjake, naslonjače, kape, šalove… I slika predmete koji je okružuju, koji joj dolaze u misli, najviše i najčešće je to razno cvijeće.
Omiljena tehnika joj je ‘lavirani tuš‘, slikanje koje zahtijeva iznimnu mirnoću ruke i smisao brzog reagiranja, jer prorijeđeni tuš se ne može tek tako ukrotiti. Stotine slika je Julijana ovom tehnikom stvorila i danas je njezina kuća, njezin topli dom ‘salon’ slika starih preko 60 godina, ali i onih nastalih jučer, a može se reći i danas, jer Julijana ne miruje. Stvara. I sve što stvori je umjetnost. Sve je velika ljubav. Kaže Julijana kako bez ljubavi sve ovo ne bi mogla stvoriti i sve ovo ne bi imalo vrijednosti kada ne bi bilo stvarano ljubavlju.
Boraveći u njezinom domu, gledajući slike, tabletiće, zastore, zavjese, naslonjače, stolnjake i druge uratke shvatite da je sve što vidite ili dodirnete umjetnost i ljubav. I kada ponudi briljantan orehovec, posluži kavu, natoči vino, pita kako ste i kaže doviđenja, zrači dobrotom i ljubavlju i sve je to umjetnost riječi, dijela i pokreta. Umjetnost su i zasađeni i posušeni čiliji, pripravljeni čajevi, cvijeće u vazi i u prozorima, posložena obuća u hodniku i vrt. Premda umjetnička duša, Julijana nikada nije pisala nikakve pjesme ili književne uratke.
Od Svetog Đurđa do Hlapičine i Murskog Središća
Kao i većini Hrvata i Međimuraca i Julijanin put do uspjeha i života kakvog je željela nije bio jednostavan niti lagani. Nakon školovanja za učiteljicu u turobnim godinama nakon II. svjetskog rata posao nije nikako mogla dobiti u svojemu naselju ili barem zavičaju. Zaposlila se 1951. godine u Svetom Đurđu u Podravini, a potom i u podravskom Karlovcu. Kako je i onda bilo dobrih ljudi novo radno mjesto ‘sređeno’ joj je u Međimurju u Novakovcu, gdje se nadala kako joj je sada Osnovna škola Mursko Središće vrlo blizu. Ali, nije bilo tako, jedno su želje, a drugo politika.
I onda 1956. godine dolazi u Hlapičinu, a to je ‘korak’ do voljenog i željenog Murskog Središća. Malo je i tu ‘štekalo’ jer nije bila u KPJ-otu ali kako u Murskom Središću nije bilo učitelja likovne kulture, a ona je iskazala volju da predaje ovaj predmet, ondašnji ravnatelj u OŠ Mursko Središće, Đorđe Todorović šalje je na studij likovne umjetnosti nakon čega postaje središćanska učiteljica sve do umirovljenja 1983. godine. Kaže Julijana kako je svih 27 godina u OŠ Mursko Središće bilo lijepo raditi i svoje znanje prenositi na djecu. Posebno je raduje kada vidi kako su ta djeca kasnije postali dobri ljudi, roditelji, radnici, gospodarstvenici i javni djelatnici.
Julijana je sudjelovala na mnogim samostalnim i skupnim izložbama, a voljela bi kada bi u svojem gradu mogla pokazati barem dio svojih radova. Za pokazati cijelog ‘bogatstva’ trebao bih veliki paviljon ili dvorana. Dok gledamo prema vlastitom sudu najbolju njezinu sliku, sliku ‘Ivana Krstitelja’ koju je olovkom naslikala 1963. godine kao zadani uradak na Likovnoj akademiji, kažemo kako će to biti moguće uskoro u novom središćanskom Domu kulture, Julijana je duboko uzdahnula i kazala tiho i baršunasto, daj Bog da imamo kulturni hram.
Vjerujemo kako će u novom hramu kulture biti mjesta i programa za umjetnosti Julijane Levačić, istinske umjetnice, gospođe i žene.
