Uz sijaset tekstova na našim se stranicama upravo se nalaze njezine fotografije koje nerijetko nadjačavaju tekst. Njima je sve rečeno pa će svaki tko u njih dublje zaviri vidjeti da se iza njih krije fotografiski znalac. Dodamo li k tome da je taj znalac amater, fotografija postaje vrijednija.
Tu vrijednost im daje mlada 28-godišnja djevojka koju će se mnogi sjetiti s ulice, raličitih manifestacija, događaja. Sjetit će se kako marno bilježi ta događanja, no sjetit će se je ako su zaljubljenici prirode kako su tu djevojku negdje sreli u šetnji s partnerom, foto aparatom na ramenu. Sjetit će se kako nerijetko njime studiozno traži nešto što će nas kasnije vizualno očarati. To je Pribislavčanka Miroslava Novak. Prijatelji, najbliži zovu je Mima.
– Jednostavna, volim rad s djecom i mladima, upoznavati nove ljude i razne pustolovine, putovanja, pomagati drugima. Komunikativna sam i često nasmijana, velika sam pozitivka i prenosim pozitivne “vibre” na druge. Teško je zapravo sebe opisivati, to je subjektivno. Lakše je dobiti opis od drugoga. A što kažete Vi? – završila je s pitanjem kada smo tražili da kaže nešto o sebi.
Danas radi u OŠ-i Vladimira Nazora Pribislavec kao mag.paed.relig.et catech ili u prevedenom smislu kao vjeroučitelj. Zvanje je dobila kada je nakon srednje škole upisala Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, smjer Kathetski institut , gdje je bila predstavnica Katehetskog instituta svih pet godina, kao jedna od malog broja Međimuraca, jer su tamo bili mnogobrojni studenti iz cijele Hrvatske i bila ponosna što predstavljala svoju – Međimursku županiju.
Fakultet završava 2011. godine. i odmah počinje raditi u spomenutoj školi. – Osim svog posla kojeg volim, volontiram u Gradskom društvu Crvenog križa Čakovec, u Interventnom sam timu Međimurske županije, pišem članke za općinski list “Prbislav” u Povjerenstvu sam za Pastoral Roma Varaždinske biskupije, a kako volim fotografirati rado se odazovem mnogim udrugama gdje na volonterski način bilježim njihov rad.
Zbog čega je izbrala baš ovo zvanje, ona će reći: -Sjećam se kako sam bila na jednom seminaru za animatore – instruktore u Varaždinu gdje su nam neki od predavača bili mladi vjeroučitelji. Baš ta njihova pozitivna energija, dobrota i ljubav u meni je probudila interes za zvanje vjeroučitelja. Tada sam počela u svojoj župi u Pribislavcu voditi Božićne i Uskrsne radionice i igraonice, voditi župne kateheze i zapravo tu su se malo pomalo počele slagati kockice mog poziva. Uživam u svome radu i radu sa djecom. Ima dana kada je stvarno lijepo doći na posao, gdje te djeca dočekaju sa velikim osmjehom i trče ti u zagrljaj, a ima i dana kada je teško, kao i u svakom drugom poslu.
Posebno su nas zanimali fotografski počeci?
– Sve je počelo 2011.godine prilikom mog zaposlenja u OŠ-i. Tada sam ovdje dobila kao izbornu nastavu vođenje Foto grupe gdje započinju moji prvi fotografski porivi. Naime o fotografiji nisam znala ništa. Učenici koji su već bili u toj grupi nekoliko godina, bili su zapravo moji “učitelji”o samoj fotografiji i radu. S time da školski aparat nismo imali već svaki svoj. Sjećam se tako, i uvijek ću pamtiti, prve fotografije kojom se ponosim, bila je to fotografija našeg dvorca grofa Feštetića u Pribislavcu. Nastala je aparatom sa samo osnovnim funkcjiama, Olympusom.
Vidjevši danas njezinu foto opremu, pitamo kako je počelo osuvremenjivanje?
– Prva foto oprema bila je rođendanski poklon, aparat Olympus, no s vremenom sam uvidjela da trebam nešto ipak malo bolje, suvremenije,boljih funkcija. I tako sam kupila digitalac Canon 600D-kaže o svojoj foto opremi i dodaje kako je do sada promijenila svega jedan “fotić” .Već dvije godine ima Canon s kojim je kao amaterka jako zadovoljna.
– Foto oprema je jako skupa i kada se “baciš” u taj hobi uvijek težiš nečim što ti fali za dobru fotku, bljeskalica, objektivi, stativ… – dodala je Mima te dodala kako danas od foto opreme posjeduje ,bljeskalicu, stativ, foto-torbu, tele objektiv 70-200mm, širokokutni objektiv Sigma, dva objektiva, polarizator.
Laici bi rekli i previše, a ona će reći: – S opremom sam vrlo zadovoljna kao amater. Jeste da težim uvijek nečem boljem, ali polako. Fotografska oprema je dosta skupa, a znamo i sami kako je danas s financijama. Kada nešto kupujem pogledam prvo rabljeno, jer zna se naći rabljena, ali dobro očuvana.
Što fotografiraš? – nezaobilazno pitanje i kratak odgovor: – Fotografiram sve od prirode, ljudi, Zrinsku gardu, mnoga događanja, humanitarne akcije, a najviše se volim zaustaviti na detaljima – kaže.
Koliko ti to vremena oduzima? – Pa , vremenski ne mogu reći koliko sam vezana uz “fotić”. Stalno mi je na dohvat ruke,jer nikad ne znaš kada i u kojem momentu će ti zatrebati – odgovorila je manirom prave profesionalne fotoreporterke.
Neizostavno pitanje, najdraži motivi?
– Detalji i priroda koja je zapravo prava slikarica koja me sve više oduševljava jer je ipak gledam drugim, foto očima jer ti svaki dan podari nešto drugačije. Nebo nikad nije isto, izlasci i zalasci sunca su posebni, posebno uz naše rijeke Muru i Dravu, dvorce, naš Stari grad, ljude… To je zapravo stvar trenutka i inspiracije – pojasnila je. Dodala je kako većinu fotografija pohranjuje i to osobito one koje su joj najdraže. O samom broju pohranjenih fotografija nije mogla puno reći: – Jer ni sama ne znam točan broj. Samo mogu reći da ih imam na dva kompjutera, usb-u i nekoliko CD-ova, a sad si vi mislite.
Zamolili smo je da nam “podari” njezine najdraže fotografije i one s različitim motivima. Vrlo je rado učinila što vidimo u prilogu. Nakon svega viđenog, razmišljaš li o njihovoj izložbi?
– To je moja najveća želja od kad sam se počela intenzivnije baviti fotografijom. Imati jednu izložbu, a za to ipak trebaš imati neke određene ispunjene uvjete, a naravno financije su kao uvijek velika prepreka. Nadam se da će mi se i ta želja ostvariti. Vrlo sam sretna što su neke od mojih fotografija već i završile u Zborniku knjige iz 2015. godine” Deset godina Zrinske garde Čakovec,” zatim na izložbi Zore u Čakovcu , te jedna čak u Zagrebu i to na velikom formatu.
Predstavništvo Europske komisije u Hrvatskoj organizirao je foto natječaj “Proljeće kroz Vaš objektiv.” gdje je stručni žiri izabrao moju fotografiju-rekla je s ponosom iz kojeg se osjeća nedosanjani san.
Prenosiš li svoja fotografska umijeća?
– Kada sam dobila u školi izborni predmet Foto grupu, kao što sam rekla, ni sama nisam znala ništa o osnovama fotografije. Počela sam istraživati po internetu, ispitivala naše poznate međimurske fotografe. Svaki savjet mi je dobro došao i ovim putem im se želim još jednom svima zahvaliti, na svakom savjetu, prijedlogu, kritici, pohvali. No, samo praksom možeš vidjeti gdje i kako bi moglo bolje. Na moje učenike u školi pokušavam prenijeti samo dio onog što znam, jer ni ja ne znam sve, kroz život učimo.
Jako sam zadovoljna svojom ekipom učenika, jer vole fotografiju i imaju ono najvažnije -“oko” za fotografiju i svi smo ekipa. Redovito sudjelujemo na natjecanjima i moramo se pohvalit nagradama i pohvalnicama. Eto, prošle godinu jedna od učenica osvojila je 3. mjesto u RH. Moram napomenuti da radimo samo s jednim školskim digitalnim aparatom Canon 600D za kojeg sam se teško izborila. I to nam je zapravo najveći problem. Radimo i na jednom projektu, no to vam sad neću otkriti više, neka ostane tajna – rekla je, a mi ćemo “zamoliti” OŠ-u neka čuje vapaj Mime i njezinih malih sljedbenika. Neće požaliti.
Za kraj. Mima, planovi i želje vezane uz “fotke” i “fotkanje” i što za tebe znači svaka nova fotografija?
– Pa eto planovi su mi da nabavim još bolju opremu, kroz koju ću moći dočarati ljepotu same fotografije, također mi je velika želja da imam svoju izložbu i da uspijem na svoje učenike prenijeti znanje i “oko” da vide kolika je ljepota svijeta jer slika govori više od riječi. Za mene svaka nova fotografija znači novi izazov, ljepotu. Kroz nju kao da progovaram, ona može pokazati moje osjećaje, divljenje prirodi, životu…
Na rastanku, što bi još trebalo reći o tebi i fotografiji?
– Mislim da je ovo ukratko sve o meni. Vidite i sami da volim fotografiju, da me ona ispunjuje, ona je dio mene i sretna sam što sam otkrila i uplovila u taj divan i čaroban svijet. Nadam se da ću i dalje moći vama i ostalima pokazati neke od mojih fotografija, te vas pozvati na moju prvu i ostale izložbe. Možda se negdje sretnemo, prepoznati me možete upravo po foto-aparatu i fotografiranju – završila je optimistički upravo onako kakvom ju je učinio život.
Mi ćemo za kraj dodati, kako Mimi želimo mirnu, uspješnu, sigurnu i nadahnutu plovidbu brodom kojeg je sama odabrala.
