Među nagrađenima volonterima, a povodom nedavne proslave 20-te obljetnice djelovanja Caritasovog dječjeg doma “Dr. Antun Bogdan” Varaždinske biskupije u Čakovcu našla se je 66-godišnja Ružica Sašek (r. Hoblaj) iz Čakovca.
Ženu milog, dragog, blagog i nasmiješenog lica možete uvijek vidjeti među djecom s posebnim potrebama. Sljubljena je s njima. Ona će o sebi reći:
– Rođena sam u Murskom Središću i bila sam sitno, ali vrlo živahno dijete uvijek puna ideja i za što više akcija koje sam uglavnom na veselje mojih roditelja i realizirala. Po završetku osnovne škole, selim u Varaždin gdje sam pohađala Glazbenu školu i stekla status učitelja glazbe.
Taj period života mi je ostao u prelijepom sjećanju, a posebno moj mentor i ravnatelj školeMarijan Zuber,prof.koji nam je uvijek naglašavao, da u sve čime ćemo se u životu baviti uvijek uključimo svoje srce, a da sam ga poslušala, da se je to urezalo u mene pokazuje i moj život posljednjih osam godina. Naravno, kako se život voli poigrati nama, tako sam ja završila u Čakovcu s “privremenim” zaposlenjem u Generalturistu i ostala do mirovine.
Što Vas je navelo na volontiranje u ovoj ustanovi?
– Po otvorenju Dnevnog boravka za djecu s posebnim potrebama, pokucala sam na vrata doma (ne znam zašto, barem sam tako mislila), dva dana plakala, a onda pitala kako mogu pomoći? To su bili samo prvi pokušaji, sve dok nisam postala umirovljenica i znala sam kako moja sljedeća knjiga, koju sam tek otvorila, mora izgledati. Sada je već osmu godinu to moj drugi dom, moja djeca, moj smisao života. Mislim da nema ljepšeg jutarnjeg buđenja, nego biti svjesna da te čeka bezbroj pari očiju koja jednostavno traže pomoć, ali ti i nude stisak ruke čiji je osjećaj nešto posebno-kaže Ružica.
O svojim volonterskim radnim danima ona će reći: – Tri puta tjedno svako jutro, kao pratitelj, sjedam u kombi i s pjesmom krećemo po Međimurju skupljati “moju” dječicu, a nekada više puta, već prema potrebi. Uz to rado pročitam koju knjižicu otpjevam pjesmicu i još puno toga…
Kako ste se vezali uz djecu koju život nije “mazio”?
– Vezanost, to je teško riječima opisati. Svako dijete je posebno, svako dijete mi na svoj način izražava svoju privrženost, da li osmjehom, da li pogledom ili govornim pokušajem. Tek ovdje sam shvatila da zapravo govorna komunikacije nije jedina. Usprkos jezičnoj barijeri, uspijevam uvijek shvatiti što ono u danom trenutku želi – objašnjava.
Na upit, na koji način zapaža uzvraćenu ljubav kaže: – Ljubav, koja je obostrana, se ne zapaža, ona se osjeća u svakoj kretnji, mimici, sreći na licu djece, a to je ono što me čini najsretnijom osobom u tom trenutku. To ne može nadomjestiti nikakav novac. To je akumulator koji te puni za cijeli dan – kaže i dodaje kako tako s akumuliranom energijom kroči pozitivno prema svojoj obitelji, kćeri, zetu i dvjema slatkim unučicama.
Oni su njezin svijet, a uz dobro organizirani dan sve se stigne, pa uz Caritas, ona se vratila glazbi, pjeva u zboru Josip Vrhovski iz Nedelišća pod ravnanjem odličnog Branimira Magdalenića, prof., bavi se vođenjem turističkih grupa (profesionalna deformacija i putovanja koja neizmjerno voli), posebno djece iz vrtića osnovnoškolce, voli čitati, slušati dobru glazbu, posjećivati koncerte, kazališne predstave i naravno druženja s dragim prijateljima…
A iz čega crpite tu silnu energiju?
– Kada sve skupa zbrojim, ja sam zaista sretna osoba, vidim život samo s one lijepe strane i knjiga života koju još uvijek, a nadam se da će to još dugo potrajati, čitam i uživam u njoj. Ipak sam ja Hoblajka. Nadam se da će ovaj naš razgovor barem nekome pomoći da se pokuša baviti volontiranjem, da pokuša upoznati i jedan drugi svijet, možda pomoć susjedu, prijatelju, pokušati pružati što više osmjeha, nesebično davati ljubav, a sve to je zaista besplatno. Ako i jednu osobu motiviram, onda je ovaj razgovor imao smisla.
