Branitelji Goričana dostojanstveno su obilježili 15. siječnja 1992. godine dan koji če biti uklesan zlatnim slovima u četrnaeststoljetnu povijest Hrvata kada je na ovom ovom svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.
Prenosimo njihovo priopćenje povodom tog obilježavanja:
‘Nakon što je proglasila svoju samoatalnost i neovisnost, te raskinula sve državno pravne veze sa bivšom državom postigla je međunarodno priznanje svoje neovisnosti. To su riječi prvog predsjednika samostalne, suverene i neovisne Republike Hrvatske.
Samo priznanje dešavalo se od toga dana iz sata u sat, iz dana u dana. Iste godine Republika Hrvatske primljena je u ujedinjene narode, te da bi do kraja domovninskog rata, odnosno 1995 i kasnije RH priznale 124 svjetske zemlje.
Ovim obilježavanjem 15. siječnja 1992. godine, branitelji Goričana prisjetili su se okolnosti pod kojima je Republika Hrvatska doživjela međunarodno priznanje, a one su bile strašne.
Srbočetnike snage potpomognute ostacima jugovojske zaposjele su 1/3 novostvorene države, neprestana pustošenja, granatiranja, ubijanja, raseljavanja, boli plač bila su svakodnevnica novostvorene države. Sve sa ciljem da se ne dozvoli to što je međunarodna zajednica učinila – priznala suverenost, samostalnost i neovisnost RH.
Srećom, predvođeni prvim predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom, hrvatskim narodom te naposljetku hrvatskim braniteljimakoji su iz ničega izrasli u oružanu silu koja je krajnjim akcijama Bljeskom i Olujom , te mirnom reintegracijom istočne Slavonije Podunavlja zaokružila i izašla na svoje prirodne granice kao demokratska, napredna i moderna država.
Svoju neovisnost Hrvatska je, a posebice hrvatski branitelji, platila visokom cijenama. Ono što je čovjeku najvrijednije i najvažnije: ljudski životi, strašna razaranja i nenadnoknadive boli.
I zato se branitelji Goričana, iako u malom broju, dostojanstveno odužuju onima koji su dali svoje navrijednije što su imali za demokratsku suverenu samostalnu Hrvatsku – paljenjem svijeće i minutom šutnje. Da se ne zaboravi.‘
