Svojevremeno je čakovečka ‘Insula’ izdala zanimljivu intrigantnu knjigu Pješaci, dame i konji, Čakovčanina Damira Jaklina. Knjiga je vezana uz šah pa to piščeve poznavatelje i ne čudi jer je profesor vrsni međimurski šahista, animator mladih šahista u OŠ-i Jože Horvata Kotoriba, u kojoj je i zaposlen kao profesor geografije.
A kada je u pitanju šah izdvojit ćemo dijelove iz jedne od 32 priča, koliko ih knjiga sadrži, pod naslovom “Opasan trener”: “Isturio sam očnjake kad sam uvidio da onaj tamo “pitomac” ne može s vama osvojiti ništa više od trećeg mjesta. Kod mene ćete biti prvi, uvijek, svugdje i u svemu. Zapamtite to. Niste znali ništa kad sam vas preuzeo. Igrali ste različita otvaranja, imali različite stilove igre. To ne vodi ničem, kod mene ćete svi igrati isto, ono što ja igram.
Kakvi klonovi, što vam je? Nužno je igrati ono što ja igram, jer sistemi koje primjenjujem su najbolji. Nećete vi meni igrati nekakve gluposti, pasivna otvaranja, pozicione šeme i što ja znam što sve ne. Ako treba, svakome ću izmijeniti kompletan repertoar otvaranja. Varijante morate znati, ako ne do mata, onda barem blizu toga. Svi ćete napadati, i crnima i bijelima, beskompromisno i u svakoj partiji. Tko tako neće, leti van. Ima onih koji čekaju u redu kako bi se ukrcali u moj pobjednički vlak”.
Je li taj opasan trener on ili netko drugi to nije važno. Važno je što je on čovjek koji ne voli gubiti, najmanje u šahu, a životu da i ne spominjemo… Uporan je i ustrajan, često puta nedokučiv. – Njega ćete zavoljeti tek kada ga upoznate u svoj njegovoj nutrini – rekla je za njega jedna njegova kolegica i dodala da tada postaje dokučiv. Dakle, treba ga poznati… Damir za misao kolegice nije čuo pa ne znamo kako bi je “Nedokučivi” prokomentirao?
– Naslov je intrigantan, a tri pojma u njemu su dvoznačna: znamo tko su pješaci u našim životima, a tko konji. Dame su nedokučive… Osim toga, naslov sugerira da su priče povezane sa šahom – dodatno nam je pojasnio naslov. Rekao je kako su mu za 32 priče trebale dvije godine, a sve je počelo kao kolumna na internetu, a pretvorilo se u knjigu. Pisanje ga čini sretnim jer se ima prilike time puno dublje i jače izraziti.
– Čini mi se da sam jači na pisanju nego “na jeziku”, a pisati sam počeo prije 10 godina kada mu je izašla knjiga Prizemlje, a povremeno je objavljivao i u čakovečkim časopisima AKO i Veno, čiji je bio i član uredništva.
Rekao je kako su motivi za pisanje raznoliki: svijet šaha, koji laicima izgleda idiličan, a zapravo ima i drugu, tamniju stranu, te opća situacija u društvu, koju sam “zakačio” u mnogima od priča u ovoj knjizi. Neke su vezane uz šah, ali i akutne društvene teme, koje nas sve svakodnevno opterećuju.
Pitajući ga za daljnje spisateljske planove, sugovornik nam je rekao kako ih nema. – Pišem kad imam inspiraciju. Rado bih pisao kolumnu u nekom listu, no, teško je, kraj tolikih kolumnista, izboriti se za svoje “mjesto pod suncem” – rekao je na kraju.
Poznajući ga, vjerujemo da će se za nedokučivo-dokučivoga Damira naći “mjesto pod suncem”. Osim u Čakovcu, s Damirovim književnim ostvarenjem javno su se upoznali i Kotoripčani. Rekao je da priprema još neku promociju, ali za sada bez mjesta i termina.
