Danas 78-godišnji Ivan Vojvoda iz kotoripske Duge ulice 45 kaže kako slavi dva rođendana. Jedan 7. srpnja kada je rođen 1938. godine, a drugi 10. svibnja kada je 1975. doživio životni preokret i uplovio u novi, drugi, bolji život. Bio je to dan kada je zahvaljujući obitelji smješten kao kronični alkoholičar u Psihijatrijsku bolnicu u Banjskim Dvorima, 20 km udaljenima od Varaždina.
– Bio je to dan kada sam tom “vragu”, kako Ivan naziva alkohol, zauvijek okrenuo leđa. Bilo je to teško, bolno, posuto trnjem, bili su to trenuci koji su me dovodili do očaja… Pomišljao sam da odustanem od svega. Gubio sam snagu, padao, ponovno se dizao i to je trajalo puna tri mjeseca u bolnici, a potom još dvije godine apstinencijskih muka kod kuće. Teško, doista teško. Bilo je to vrijeme nove životne škole u kojoj sam završio jednu novu – školu o alkoholizmu.
Bila je to škola koja me naučila da na ovisnost gledam drugim očima, bila je to škola iz koje sam stečeno znanje prenosio na “kolege pijance” koji su se počeli liječiti. Sretan sam što su glede toga mnogi krenuli mojim stopama – rekao nam je Ivan kada smo ga potkraj prošle godine posjetili u njegovom domu jer se navršila godina u kojoj je obilježio četiri desetljeća ne pijenja alkohola.
S nama je bila Veronika Matotek, umirovljena medicinska sestra i dojučerašnja terapeutkinja u KLA Nada kluba koji je nažalost ugašen, a čijem je osnivanju pomogao Ivan koji danas kaže kako mu gašenje njegovog rada znači kao da mu je netko oduzeo dio njegove duše jer, klub je bio njegov ponos. Osjeća se pomalo odgovornim što je do toga došlo.
Vratio se Ivan u vrijeme koje je daleko iza njega, u vrijeme kada je od svoje 16 godine, i tako nešto više od desetak godina, puno pio iz dana u dan sve više. Bio je u selu ugledni stolarski majstor čiji je ugled polako srozavao alkohol. Bio je “solo- trinker” koji je živio u svom svijetu. Obitelj, supruga i dvoje djece, ga nije zanimala, nije ih dirao.
– Bili smo samo alkohol i ja, nitko nije znao za nas pa danas znam reći kako sam bio pijanac bez halabuke. On mi je bio sve, a kraj mene je toliko lijepog prolazilo. Bio sam na to slijep. Gubio sam se i postojala je opasnost da ostanem zauvijek zarobljenik zla i da sam to postao danas bi na mojem grobu raslo strnišće (op.a. njiva na kojoj je bilo požnjeto žito). Tko bi mario za pijanca? – pita i dodaje kako mu se je ipak sreća nasmiješila među najbližima koje je naprosto morao slušati jer više nije mogao…
Ohrabren novim znanjem vratio se s liječenja čvrsto odlučan-nikada više. Slijede godine odlaska u Čakovec na terapeutske sastanke u KLA kojeg je vodio danas pokojni dr. Mato Golubić, ugledni alkoholog koji je imao veliko povjerenje u njega pa ga je vodio na mnoga stručna usavršavanja o alkoholizmu i ovisnostima.
– Svake nedjelje od 1975. do 1996. godine sam jutarnjim vlakom odlazio u Čakovec, vraćao se u 14 sati, a moji su sumještani u to vrijeme odlazili na svetu misu pa su me često znali pitati, kam to hodim k meši. Puno vremena i novaca sam za to potrošio, no nije mi nimalo žao, naprotiv… Vodio sam se teorijom, kako alkoholizam treba učiti da bi mogao i znao apstinirati. Kroz tu apstinenciju vratio sam si ugled, a što je bilo jako teško. Ne sramim se toga, već naprotiv želim da drugi na mom primjeru uče – kaže danas ponosno.
1996. godine u Kotoribi se formira KLA Nada. Postao je njegov stožerni čovjek, desna ruka terapeutkinji Veroniki. Ona je neke stvari upijala od njega. Radili su tako što je svako njezino teoretsko izlaganje Ivan tumačio životnim primjerima.
– Tumačio sam i znam da je svaki alkoholičar jedinka za sebe, da svakome treba prići na drugi način, tumačiti mu, ne biti nasilan i pod svaku cijenu ga voditi u apstinenciju to je kontra produktivno-objasnio je. Raduje ga što su potencijalni članovi kluba govorili da, ako ide u klub Vojvoda onda će i oni. Mnogi su slijedili njegov apstinencijski put. Bio je potpora 60-torici onih koji su kroz to vrijeme prošli terapiju i dobili Ivanov ponos. Žao mu je onih koji su posrnuli.
Između inog, Ivan je klupske prijatelje poučavao i navodio kako na terapeutske sastanke valja dolaziti svježe obrijan i u kravati jer je to znak gospodina, pravog i uglednog čovjeka. – Ako ne kravata, onda bar osvježeno lice. Neobrijani, šlampavoga izgleda podsjećaju na vrijeme kada za to nisu marili. To bi moralo biti iza nas, a “zrihtani” moramo nadoknaditi propušteno – reći će.
Alkohol je ostavio traga na zdravlje. Osjeća to i danas. Momentalno se bori protiv jedne zloćudne bolesti čeljusti pa je lani od lipnja prošao tri operacije koje su mu deformirale lice. Stoički i to podnosi. Udovac je dvije godine. Zauvijek ga je napustila supruga Anica, najveća potpora u svim padovima i usponima. Danas živi s kćerkom, a ima još dva sina, petero unučadi i dvije praunuke. Svi ga vole i poštuju. Ponosni su na njega. On je čovjek vrijedan divljenja, ne samo u obitelji, Kotoribi, Međimurju već i šire. Nažalost do toga divljenja trebalo je proći trnovitim putem.
Nazočili smo prije 10 godina proslavi 30-te godišnjice apstinencije u Nadi. Tada je Ivan ponosno pozirao pred prigodnom tortom sa suprugom Anicom. Zabilježili smo i trenutak čestitanja Veronika prije 10 godina, ali i njihov razgovor danas u Ivanovom domu. Ovoga puta toga nije bilo pa je Ivanu mnogo značilo što ga je obišla i obilazi bivša terapeutkinja.
