Bila sam samo obična frizerka, zgodna cura, nadasve skromna. A onda je u moj život ušao neznanac. On je davno udomio mojega oca… beskućnika
Moj frizerski salon bio je moj život…
Toga dana kada sam jedan jedini put u životu uplatila loto bilo je iz čiste zezancije jer je to uradila i moja prijateljica Silvija kad smo žurile na sat engleskog jezika. Rekla je da joj je to jedini put za izlazak iz krize, a moram priznati, situacija je mnogima oko nas bila takva. Ja sam od malih nogu sanjala da ću postati manekenka, a sada su mi vlastite želje bile neostvarivo smiješne.
Bila sam frizerka, sa malim frizerskim salonom u veoma prometnoj ulici grada. Nisam oskudijevala ni u čemu, jer je moja majka bila uspješna liječnica, a s ocem se rastavila kad mi je bilo samo godina dana. On je, navodno, kako je pričala, samo dva puta zakucao na naša vrata i to je bilo sve. Imao je neki svoj bend i navodno se skitao po jadranskoj obali ne bi li zaradio za život. Majci i baki bila sam sve na svijetu, ali iznutra u meni grizao me crv želje za dalekim putovanjima. Čak nisam bila ni neka ljepotica, pa se po ničemu nisam isticala. Osim, što sam savršeno svirala saksofon. Kad je do prije dvije godine djed bio živ, jedino on je obožavao moje solo nastupe pred obitelji.
Život bez oca
Baka bi uvijek kolutala očima kada sam se svijala ispod instrumenta, a majka je zamišljeno gledala daleko preko mene. Sad bih se zaklela da je mislila na oca. Priču o njemu sam naravno prihvatila, jer je moja majka bila vrlo otvorena i direktna u komunikaciji. Ja sam bila sramežljiva, sanjala sam o dobrome mužu i djeci, vrtu, psu i dvije mačke. Uostalom, za sreću mi nije bilo potrebno mnogo. Solidna egzistencija i parter koji će me voljeti, to je bio sada moj životni san. Silvija je rekla da sam ograničena, ali njezine nove životne želje uvijek su nicale kao gljive.
Te subote koja je dolazila, spremala je tulum za dvadeset i sedmi rođendan. I ovaj put poželjet ću joj, kao obično, da se konačno uda. Uostalom, to sam u sebi željela za svaki njezin rođendan, jer su tulumi obično završavali početkom njezine nove veze, nekoliko mjeseci ljubavi, mjesec dana trajale su svađe i ostali mjeseci u godini bili su posvećeni prvo plaču, a zatim snovima o novoj ljubavi. I tako smo dogurale do dvadeset i sedmog. Ja sam ga proslavila diskretno, u listopadu. Ona je svoj ljubavni život vrtjela kao staru pokvarenu ploču, pa sam je kao takvu i prihvatila. Radila je u mojem salonu i bila vješta u poslu, a to mi je bilo najvažnije. Mušterija nam nikada nije nedostajalo, čak smo, nas četiri, često ostajale na poslu cijeli dan.
Raskinula sam zaruke
Ja sam prije godinu dana prekinula sa Markom, jer naša veza stvarno više nije imala smisla. Nisam ga voljela, eto, to je bilo jedino objašnjenje, a vjerojatno ni on mene. Da nije bilo moje i njegove majke, ne bi niz godina trajala ta lakrdija od usiljenog druženja.
Ipak, s Markom sam ostala u prijateljskim odnosima i mogu reći da nam je sada bilo divno. Volio je glazbu i volio je vrijeme provoditi sa mnom, jer ga naš odnos sada nije opterećivao. Ponekad sam se tako unijela u glazbu da sam se sa saksofonom jednostavno stopila. Marko je govorio da mora da sam sva na oca, jer između majke i mene nije nalazio nikakve sličnosti. Silvija me žalosno obavijestila da smo listić opet ispunile “u prazno”. Doduše, ja prvi put, ona svaki tjedan.
Silvijin rođendan i moj susret sa neznancem
A u petak smo već bile u panici što ćemo obući na slavlje u obližnji restoran, samo desetak metara do mojega salona. Silvija je pozvala svoje društvo i još neke njihove frendove i rekla da očekuje društvo od oko njih dvadesetak.
Ja sam obukla usku haljinu boje breskve koja mi je rubovima doticala koljena. Silvija je prvi put rekla da sam joj seksi i da sam za modnu pistu. Visoka i vitka, sa kosom boje meda, sebično zvuči, ali, bila sam si lijepa. Kod nje se nikad ne zna koga će sve dovući na proslavu, zato sam uvijek bila spremna na iznenađenja.
– Vjerujem da ćeš dovući i neke prijatelje tvojih prijatelja i pokušati me udati – šalila sam se, jer je Silvija zaista pozvala i nekoliko takvih frendova, ali to je kod nje bio lijepi stari običaj. Izludila me sa frizurom.
– Željka, nisam zadovoljna ovim što vidim u ogledalu i da mi nisi šefica, čula bi ti svoje. U stvari, kad bolje razmislim, ove moje kovrče su kao u crnkinje i jednom ću dohvatiti nulericu i onda neka gleda svijet! Hvala, napravila si sve što si mogla – pomirila se što sam joj ukrotila kosu sa bezbroj ukosnica i dobro učvrstila. Imala je zaista divnu kosu, ali teško ju je održavala. To smo mi u salonu, najbolje znale, kad bi svako malo napravila šou nad samom sobom.
Začudo, sad je prvi put odjenula crnu haljinu malo iznad koljena u kojoj je vrlo pristojno izgledala. Događa li se u njezinom životu nešto što mi je promaklo, upitala sam se u sebi sa dozom znatiželje. Zatim je stavila crveni broš i diskretno se našminkala. Izgledala mi je tajanstveno, kao da je očekivala nekoga, a ja nisam mogla dokučiti njezine razloge.
Muškarac sa buketom bijelih ruža
Oko devetnaest sati počeli su dolaziti njezini prijatelji. Visoki, markantni muškarac došao je sam i sat kasnije. Sa buketom bijelih ruža prišao je Silviji.
– Za tebe Silvija i neka ti se ostvare sve želje – rekao je i čvrsto je zagrlio i poljubio. Na tren sam se zagledala u Silvijin razočarani izraz lica, ali nisam rekla ništa. Bila je stvarno predivna, a vidljivo je bilo da je od tajanstvenog muškarca očekivala bar poljubac od kojega zastaje dah. Međutim, to se nije dogodilo. Ponašao se poput svih ostalih, možda je bio samo malo ozbiljniji.
Zato je i večera bila malo, rekla bih, u znaku nepovezanih razgovora. Sada mi je bilo jasno zašto je Silvija skinula svoj veliki prsten sa zelenim kamenom, kojega je voljela nositi, jer joj je pristajao uz oči. Očekivala je da će se muškarac pojaviti sa malom kutijicom, a u njoj je očekivala prsten. Kad sam ja sve povezala, glazba je već svirala i dotični muškarac i ona su zaplesali. Naravno da smo svi oduševljeno zapljeskali, kada mu se objesila oko vrata. Glazba je nakratko stala i ona se veselo nasmijala.
– Predstavljam vam svog dragog gosta i mojega osobnog prijatelja Marina.
On se lagano naklonio prema svima nama i zatim su se polako vratili za stol.
– Marin je doputovao u Zagreb čak iz Rijeke. A u Rijeku iz Italije. Tamo radi. U Rijeci ima svoje poslovne partnere i …oca.
– Hvala na pozivu, tako sam jednim udarcem ubio dvije muhe – rekao je muškarac, vjerojatno misleći na posao.
Ples u njegovom zagrljaju
Podsjećao me na nekoga, ali nikako se nisam mogla sjetiti na koga. Sjedila sam preko puta njih i tako sam imala priliku promatrati njegovo lice i pokrete. Lijepe, neobične oči podsjećale su me na neki lik iz sapunica. Njihova zelenosiva boja jednostavno je licu davala ljepotu, a kad bi trepnuo, vidjele su se neobično duge trepavice.
– Jesam li prošao test? – u jednom trenutku je upitao Marin, prvi put me pogledavši u oči.
Nisam se nadala direktnom pitanju i zbunila sam se skroz, a on se nasmijao. Pocrvenila sam.
– Mogu li damu izvesti na podij, ako naravno ona to želi? – uz dozu šarma lagano se naklonio. Ustala sam kao hipnotizirana i krenuli smo među plesne parove koji su već plesali. Silvija je otvarala svoje poklone i usput piknula nekoliko balona čačkalicom. Marin me privinuo uza se i lagano smo se njihali u ritmu glazbe. Silvija je pogledom potražila Marina i smatrala je, kada pleše sa mnom, da je u sigurnim rukama. Da, bio je. Znala sam u tom trenutku da je ovaj čovjek kao stvoreni za mene.
– Od Silvije sam mnogo slušao o tebi, čak te pohvalila kao šeficu. Ali reci nešto što možda ne znam… – nasmijao se i lagano me prstima pomilovao po leđima. Osjetila sam da mu možda mogu reći nekoliko detalja o sebi, posebno kad je Silvija rekla da živi u Italiji i Rijeci.
– Možda bi Vam bilo zanimljivo… – započela sam
– Možda bi ti bilo… – ispravio me – Mislim da je persiranje nepotrebno. Dakle… možda bi mi bilo zanimljivo…
– Moji korijeni potječu iz Italije, zato nije neobično živim li u Veroni ili u Rijeci… to je svakako najzanimljiviji detalj kojim ste me zainteresirali – rekla sam prisjetivši se njegovih prijašnjih riječi.
– Zainteresirao, ne zainteresirali. Opet si zaboravila. Imam trideset godina. A ti?
– Kao i Silvija. Dvadeset i sedam.
– Odlično. Divne ste za svoje godine.
– Koliko sam shvatila, Silvija je očekivala nešto posebno od tebe za rođendan – bila sam oprezna
– Silvija i ja smo o tome pričali, ali ona ne priznaje kompromis. Žao mi je što sama sebe dovodi u ovakvu situaciju. Draga mi je, ali ne želim iskoristiti njezinu naivnost. Nije moj tip žene.
Željka, odsviraj nam nešto na saksofonu!
– Onda mi je žao što se zaljubila. Zaista joj je stalo do tebe – rekla sam i u tom trenutku Silvija se ugurala među nas i zagrlila nas.
– Vas dvoje ste najdraža bića u mojem životu – izljubila nas je.
– Željka, želim da za ovog divnog mladog gospodina i moju veliku ljubav odsviraš nešto na saksu.
– Silvija, molim te… ne dovodi me u tu situaciju…- zavapila sam, a Marin je upitno podigao obrve.
– Saksu?
– Ma šali se Silvija, a bilo bi dobro da manje pije ove večeri.
– Ne, darling, Željka će se jednog dana udati za svoj saksofon, obožava ga. A ja, ja ću se udati za tebe – pjevušila je Silvija
– Sviraš li? Sada sam istinski iznenađen. Saksofon? – Gledao me kao da vidi duha, a onda se malo zamislio.
– Nešto nije u redu? – upitala sam iznenađeno i ništa mi nije bilo jasno.
– Ma ne, obožavam saksofon i rado ću biti u prvom redu. Čak ću i zapljeskati – nasmijao se tajanstveno.
– Silvija pretjeruje. Volim taj instrument. Sama sam naučila svirati. Pokojni djed mi ga kupio. Majka mi ga ionako nikada ne bi. To sam, između ostalog, naslijedila od oca. Tu strast za… – rekla sam tiho i pogledala u pod. Istrčala sam na svježi zrak i stresla sam se, ponesena emocijama prema svojem ocu. Potrčala sam prema salonu i ispred vrata spustila se na koljena. Zaplakala sam kao malo dijete, djevojčica koja želi zagrliti svoga tatu. Tako mi je nedostajao.
– Željka, zaboga, što se dogodilo? – Dvije snažne ruke uhvatile su me odostraga oko pojasa i podignule. Kako da mu kažem, on to neće razumjeti. Tko će, uostalom, razumjeti moj život, tako je sve nejasno i zbrkano, pitala sam se, a plač se polako stišavao.
– Nemoj da pomisle da te tučem. Završit ću u zatvoru- obrisao mi je suze i pokušao me razvedriti. Nasmijala sam se kroz suze.
– Ovo je moj salon, tu radimo. Nemam kod sebe ključeve, u torbici su mi.
Iz tame su se čuli Silvijini koraci koja je zabrinuto pitala što se dogodilo.
– Ne osjećam se dobro – rekla sam. Pružila mi je torbicu jer je znala da u njoj nosim ključeve salona. Saksofon sam držala u kutu salona i kad ne bi bilo posla zabavljala sam sebe i cure. Stvarno sam taj instrument koristila kao ispušni ventil i kad bih svirala, svijet bi za mene prestao postojati.
– Znam što je posrijedi – rekla je Silvija. – Opet su te emocije slomile. Što jednom ne pustiš k vragu i oca i majku, oboje se nisu dobro ponijeli prema tebi. I ne moraš svirati, oprosti što sam te uznemirila.
– Sve je u redu, vratite se svojim gostima, ja ću se u salonu malo osvježiti i doći ću.
– Marine, molim te ostani s njom desetak minuta, brzo će ona. Čekam vas na slavlju – Silvija je bila uzbuđena jer je veselje uzelo maha. Za čudo, na mene nije bila ljubomorna, oduvijek mi je vjerovala. Uostalom, Marin joj je jasno dao do znanja da ona nije žena koju želi uza se. Očito je bilo još muškaraca koji su joj na slavlju zapeli za oko. Udaljila se žurnim korakom.
Marine, nedostaje mi otac!
Odjednom je ispred vrata frizerskog salona nastala neobična noćna tišina. Marin je gledao u mene, proučavao me od glave do pete. Ja sam gledala u mrlju na asfaltu. Bilo je nešto u njegovim pokretima, što me vraćalo u djetinjstvo, a nisam mogla dokučiti što. Uzela sam torbicu i počela tražiti ključeve. U torbici je bilo svakojakih sitnica i po tome se nisam nimalo razlikovala od većine žena. Marin je svukao svoj sako i ogrnuo ga oko mojih ramena.
– Hvala – rekla sam, pokušavajući gurnuti ruku do dna torbice. Konačno sam izvukla nekoliko ključeva sa privjeskom vage.
– Umjetnička duša – nasmiješio se Marin, primijetivši privjesak mojega horoskopskog znaka.
– Zar je to loše ? – upitala sam, dok mi se dobro raspoloženje počelo vraćati. – Moj otac je svirao saksofon. Moj dragi tata, sjećam ga se onako, kroz maglu – Suze su mi od tih riječi ponovo zamaglile oči. Otključala sam salon i brzo ga pozvala unutra. Bilo je ugodno, a izgleda nijedno od nas nije bilo oduševljeno atmosferom na zabavi. Društvo se baš našlo i nitko nije mario hoće li tko nedostajati, a najmanje je brinula Silvija.
– Zašto kažeš, kao kroz maglu? Otac nije više među živima? – bio je znatiželjan moj, još uvijek nepoznati prijatelj. Nisam znala mogu li izvaliti bilo što na račun svojega oca, jer ni sama nisam bila uvjerena u priče koje su mi pričale majka i baka. Zato sam prišla svojem instrumentu, pažljivo ga uzela u ruke i vratila se na mjesto gdje sam stajala prije. Sjenke sa ulice padale su mi ravno na lice i treperile. Izula sam cipele sa visokom petom, a Marin se zavalio u prvu stolicu gdje obično sjedaju mušterije.
– Otac je majku i mene ostavio kad sam bila mala. Majci sam ostala jedino ja. S vremenom mi je glazba, posebno jazz prirastao srcu i tako se družimo ponekad, moj otac i ja – nasmijala sam se kiselo, a dvije suze opet su same potekle niz lice. Obrisala sam ih rukavima haljine i samo slegla ramenima. Moj pogled u tom mu je trenutku govorio… “baš mi i nije važno što ćeš misliti o meni”. Marin se nasmiješio, a kad sam zasvirala, lice mu je postalo bezizražajno i vrlo ozbiljno. U prvi mah mi je smetalo što mu oči proučavaju svaki dio mojega tijela, a kasnije mi je postalo svejedno.
Moja životna priča… I otac Tomislav
Svirala sam u zanosu neku melodiju koju sam upamtila sa neke žurke, a nakon nje započela sam drugu. Kroz glavu mi je prolazilo kako li je otac samo divno svirao, on, vrlo poznati glazbenik u bendu, naspram mene, samouke glazbenice frizerke?
Odjednom sam prestala svirati i stavila instrument na mjesto gdje je inače stajao. Ponijelo me, ali sam se brzo pribrala.
– Možemo se vratiti na slavlje – rekla sam. Namjerno nisam pogledala u njegovom pravcu jer valjda nije očekivao ovu glazbenu predstavu. Naime, ja kad bih svirala saks, svijala sam se i uživila u glazbi poput vrhunske glazbenice. Djed je jednom rekao majci da je uništila vrhunski talent. Možda je imao pravo.
– Meni ne nedostaje ona buka. Dođi, sjedni na stolicu pokraj mene. Imam za tebe nekoliko pitanja. Oduševila si me, tek toliko za početak.
– Prvo pitanje glasi… ? – oraspoložila me činjenica koliko sam ga uspjela iznenaditi. Sjela sam u prvu stolicu.
– Dođi, sjedni tu nasuprot mene, neću te ugristi – rekao je sa smiješkom, laktom naslonjen na rukohvat stolice. Sjela sam, a u velikom ogledalu vidjela sam svoje purpurno lice koje se polako hladilo i dobivalo normalnu boju.
– Prvo pitanje glasi, kako je ime tvojem ocu? – Gledao me ravno u oči, a ja sam se vrtoglavo pokušavala prisjetiti svega što mi je djed ispričao.
– Može i cijela priča, nema se mnogo pričati. A zašto te zanima?
– Zanima me sve što je vezano za tebe. Recimo, sviđaš mi se jako.
– Nema se mnogo što pričati. Živim s majkom i bakom, djed je umro prije dvije godine. Majka je liječnica, ja sam frizerka. Ništa naročito. Možda da napomenem da sam uspješna frizerka – nasmijala sam se. – Sviram saksofon, to je jedino od kvaliteta koje mi je ostavio otac kad sam imala pet godina. Darovao mi je talent za glazbu. Ali majka nije željela da studiram na glazbenoj akademiji. Valjda ne bih uspjela, bar je tako ona mislila. Mislim da je, u stvari, kažnjavajući mene, kažnjavala oca. Oca otada nisam vidjela. Majka kaže da se propio čim su se razišli i da je od onoga trenutka ne zanima više. U školi sam ponekad imala osjećaj da me gleda, zato sam utjehu našla u sviranju. Nedostaje mi. Jedino kad sviram osjećam da smo zajedno. Ti to ne možeš razumjeti. Vjerojatno je tvoj otac bio s tobom u najvažnijim trenucima života.
– Kako mu je bilo ime? – ponovio je pitanje
– Tomislav – tiho sam rekla. Ne znam zašto sam se ovome čovjeku ispovijedala, ali imala sam neopisivu potrebu sve izbaciti iz sebe.
– Mama bi govorila da je beskorisna lijenčina i to me uvijek boljelo. Ako je bilo tako, pitala sam se gdje živi i kako uopće preživljava. Ipak je bio moj otac. Imam želju kupiti stan i konačno postati samostalna. Preveliki su utjecaj svi moji imali na mene. Sada kad djeda više nema, ni saksofon više nije poželjan u našoj kući. To boli, tu, u grudima, kužiš? – pričala sam svoju životnu priču, s vremena na vrijeme zastajkujući, a muškarac me samo gledao bez riječi, gotovo u nevjerici. Ne trebaš me gledati tako sažaljivo, a ne tražim niti da me razumiješ – zastala sam, ustala i upalila svjetlo pokraj jednog ogledala.
U tvojem zagrljaju…
On se iznenada stvorio iza mene i uhvatio me oko pojasa.
– Nemoj se otimati, neću ti učiniti ništa. Samo te imam potrebu zagrliti i tako držati.
– Gdje si uopće sreo Silviju? – bila sam znatiželjna, a on se simpatično nasmiješio. Pogledala sam u ogledalo i vidjela unutra jedan skladni par koji si savršeno pristaje.
– Slučajno sam na nju naišao misleći da je ona žena koju tražim. Nemoj se micati, tako se dobro osjećam, objasnit ću ti sve. Gledaj me u ogledalo, a ja ću ti ispričati svoju priču, može? – Govorio je tihim, umirujućim glasom, a ja sam bila i više nego znatiželjna.
– Moj otac je poginuo kada smo se jednog dana vraćali od djeda i bake iz Verone – započeo je. – Padala je kiša i cesta je bila skliska, ali djed je inzistirao da ih posjetimo. Stigla mu je sestra sa obitelji iz Argentine, koju nije vidio više od dvadesetak godina. Takva su bila vremena, da ti opet ne pričam povijest tetine obitelji. Počela je zima i majka ga nekako pokušavala odvratiti od putovanja, ali nije uspjela. Tata i sestra nisu se sreli dugi niz godina.
Bilo je to lijepo druženje, zaista. Moj deseti rođendan proslavili smo kod bake i djeda. Ne moram ti pričati kako sam se veselio poklonima. Prije putovanja, u Rijeci smo kupili veliki, lijepi trosobni stan i uselili se. Majka se ljutila jer ga željela namjestiti do kraja godine. Na povratku, počeo je padati prvi snijeg te zime. Već smo bili gotovo blizu grada kada se desio sudar. O detaljima neću. Uglavnom, ostao sam bez oca. Majka se jedva izvukla. Ja sam se bojao za majku, a očevog sprovoda sjećam se kao u magli. U naš novi stan toga dana došao je djed Mirko, majčin otac, da bude sa mnom dok sve ne prođe. Sjećam se, bilo je hladno, prva večer bila mi je strašna. Prozor je gledao na ulicu i ja sam se svakog trenutka nadao da ću ugledati svoje roditelje kako žure kući.
– Žao mi je – izustila sam i okrenula se prema njemu. On me zagrlio i naslonio obraz na moju kosu.
– Moram ti ispričati ostalo, kad sam ti već povjerio dobar dio priče.
Tvoj otac beskućnik
U jednom trenutku ugledao sam nepoznatog čovjeka kako sjedi na klupi i drži glavu među rukama. Pretpostavljao sam da mu se nešto dogodilo.
Pozvao sam djeda i on mi je rekao da je to čovjek koji je ranije stanovao u ovom stanu sa roditeljima, da se nije o njima baš brinuo, nego se odselio. Socijalna služba je odradila ostalo. Starci su bili smješteni u dom, a čovjek je bio oženjen i živio u drugom gradu.
– Moji djed i baka su živjeli u Rijeci – uzviknula sam. – Nije valjda…?? – uzviknula sam. Ne, nije bila istina…
– Da dušo, to je bila tvoja obitelj po ocu i tvoj otac – tiho je rekao.- Kad ga tvoja majka otjerala više se nije imao kamo vratiti. Stan njegovih roditelja kupili smo mi.
– Gdje je sada moj otac, znaš li? – uzviknula sam – Smrznuo se?
– Da. Znam gdje je.
– Gdje? – uhvatila sam ga prijeteći za sako, a onda je on meni stisnuo ruke oko zapešća.
– Imaš dvadeset i sedam godina i sad mene prijeteći pitaš za svojeg oca? Što ga nisi tražila? On je tebe tražio, ali mu nisu dozvoljavali da te vidi jer se jedno vrijeme nije brinuo za tebe. A i sama znaš da je majka bila ljubavnica vašem advokatu i da su neke stvari bile lako izvedive. Preporučio bih ti porazgovarati sa tvojom majkom.
– Tko si ti, zapravo?
– Dječak koji je tvojega oca pozvao u stan te zime da se ne smrzne na klupi. Dječak koji je ostao bez oca i ubrzo dobio drugoga. Tvojega. Bio je beskućnik, ali to ništa nije značilo. Zavolio sam ga.
– Meni majka cijelo vrijeme govori da ne zna gdje je. Znači da me laže?
– Da. Majka te laže. A ja te tražim, jer ti je otac u bolnici. Posljednja želja mu je da mu dođeš i da te vidi. Naravno, ako želiš. Malo je preduga priča da sada ne izvlačim detalje, ali činio je sve da izgladi stvari kad je stao na noge, no već je majka povukla potrebne poteze.
– Je li ti moj otac bio dobar otac i kako se to desilo?
– Opet jedna vrlo loša stvar. Majka je nakon mjesec dana trebala izaći iz bolnice. Djed Mirko je predložio tvojem ocu da nam pomogne dok se majka ne oporavi. Možeš misliti što je to značilo za njega. Osim toga, djed je pao niz stepenice, na sreću ništa nije slomio, ali trebao je mirovati.
– Đizus, – rekla sam – znači obostrano ste si pomagali te zime, a otac je imao krov nad glavom.
– Otac je zauvijek ostao s nama… zavoljeli su se…tvoj otac… i moja majka – izgovorio je polako.
Tvoji nisu dozvolili da te otac vidi
– Tako, dakle – suze su mi krenule niz obraze.
– Kad god bi otac zatražio da te vidi, nisu dozvolili. A kad si postala punoljetna, već si imala mladića i otac je mislio da ćeš se udati… nije se htio uplitati u tvoj život.
– Da… – šapnula sam – Majka me stalno nečime udaljavala od njega.
– Došao sam ti reći da je tvoj otac bolestan – rekao je polako. – Cijeli život je odvajao i uštedio ti je neki novac. Ne znam koliko, ali odobravam to. Zamolio me, ako ima u tebi imalo želje, volio bi te vidjeti. Eto, pao mi je teško ovaj dolazak, dugo sam razmišljao na koji način da to izvedem, a onda sam, sasvim slučajno, naletio na Silviju. Ostalo, dijelom znaš. – polako je rekao.
– Čime se baviš u životu, Marine? – upitala sam tiho.
– Inženjer sam elektrotehnike, tvoj otac i ja živimo sami dvije godine, majka je umrla.
– Sad je na samrti i otac?
– Da, Željka. Otac je u teškom stanju. Rak gušterače.
– Marine, kako da ti zahvalim za ovo što činiš za mene?
– Poljubi me. Samo da znam da ti nisam odbojan.
– Odbojan? Šali se samo… Ti si…
– Znam što ćeš reći. Školovan. Pametan. Obučen kao maneken… Pa tko ti je nabio te komplekse, Željka? Tako si mi bliska. Zamisli da smo se imali priliku družiti kroz život. Život tvojega oca bio bi ispunjen.
– Kako je teška spoznaja da mi je cijeli život lagala… – zavapila sam i stisnula mu se na grudi.
– Jesam li zavrijedio jedan poljubac? Samo jedan. Želim da ti učiniš prvi korak. Moraš osjetiti koliko si snažna. Naravno, ako sam ti imalo drag. Nemaš pojma koliko sam sretan što nismo u krvnom srodstvu.
– Zašto to govoriš?
– Eto opet nje. Željka, kroz očeve priče o tebi, ja sam proživio sve one trenutke koje i on. Majka bi bila sretna da si dolazila u naš dom za vikende. Blagdane. I ja… i ja… – dvaput je ponovio i zagledao mi se u oči.
Znao sam da ćeš mi jednom doći…
Ja sam odjednom shvatila koliko ovaj čovjek daje sebe samo da shvatim da me već odavno poznaje, voli i želi. Ali, on je školovan, ambiciozan i … odjednom sam mu se bacila oko vrata i kroz suze ga zamolila da me ljubi i stisne da osjetim njegove ruke i da konačno utažim žeđ za poljupcima. Ja sam bila visoka, ali on… trebala sam se popeti na prste…
– Željka, samo kaži i neka ti ne bude neugodno. Ja sam samo došao da ti pomognem da središ svoj emocionalni život. Da popuniš prazninu. Da sretneš oca…
– Imam osjećaj…
– Što, Željka…
– Da si emocionalno s ocem proživio moje odrastanje…
– I više od toga. Nijedna nije bila ona prava.
– Oženjen si?
– Biti ću. Ako ovako nastaviš, vrlo brzo.
– Kako?
Marin je sad stvar preuzeo u svoje ruke. Obgrlio me rukama i sagnuo se do mojih usana. Osjetio je moju nesigurnost, shvatio da ima pred sobom svo vrijeme svijeta da mi podari nježnost i sve čega sam bila zakinuta do sada. Moja se majka borila kao lavica samo da se meni, djevojčici, moj vlastiti otac ne približi. Manipulirala je mojim osjećajima, kako bi zatomila gorčinu koju je osjećala.
Zašto nije kćerki pružila više, pitao se, shvativši da je Željka ipak borac kao i njezin otac. Ljubio je ovu ženu, osjećao je i već se danilo. Vrijeme je brzo prošlo, a na trosjedu dvoje zagrljenih pokrilo se pokrivačem i tako uživalo u svojoj bliskosti.
– Dani se, Marine.
– Neka se dani.
– Razmislila sam. Sutra je nedjelja. Ujutro ću majku nazvati i reći da idem na sastanak s ocem. Hoćeš li me odvesti k njemu?
– I na kraj svijeta, ako treba, Željka. U bolnici je.
– Da. Ponijeti ćemo saksofon. Želim da čuje kako sviram. Ako budu dozvolili.
– Naravno. Nisam ti rekao. Otac je završio glazbenu akademiju. Majka je insistirala.
– Svaka čast toj ženi. Nadam se da te otac volio, Marine.
– Zar nije očito? Volio nas je oboje. Osjetilo se to u svemu što je radio. Čak i dok je svirao. Prenio je emocije na mene. No, ne želim te plašiti njima.
Ti si meni suđena….
To što molim da me ljubiš, to istinski osjećam otkad sam te ugledao. Biti će sve kako budeš ti željela.
Neću si oprostiti što te prije nisam potražio. Otac je čuo da se udaješ i rekao da nema sad smisla upadati ti u život. Kad sam čuo o udaji, poludio sam. Ipak, imam više sreće nego što sam mislio.
– Prije nego obavijestim majku da putujem, da ću konačno upoznati oca, želim da mi daš hrabrosti, da me stisneš i tako držiš dok joj budem govorila. Mogla bih sada plakati satima od sreće.
– Ni slučajno, mila. Zar nismo rekli da ćeš me ljubiti do jutra? Ali vidim da ti to nevoljko radiš, zato ću ja ljubiti tebe. Nemaš pravo buniti se, ni protestirati, niti moliti za milost. Moji poljupci su samo za tebe. Moje tijelo je samo za tebe. I to je jednostavno tako. Oduvijek.
