– Bok ekipo eMedjimurja! Javljam se iz s nadom da možete objaviti priču Vesne Vnuk iz Pribislavca. Vesnu znam osobno još od osnovne škole. Uvijek je bila, a i sad je spremna pomoći drugima, hrabra je i pouzdana. Nažalost došla je u situaciju da i sama mora tražiti pomoć dobrih ljudi, da bi mogla djetetu i sebi osigurati dom – ostavila nam je poruku na Facebook fan stranici eMedjimurja Gordana Kolarić.
Na molbu naše čitateljice i sa ciljem da ova tužna priča dobre do što većeg broja ljudi te do onih koji mogu pomoći, objavljujemo dio članka o obitelji Vesne Vnuk iz Pribisavca, a koju je prenio List Međimurje.
Četrdesetjednogodišnja Vesna Vnuk iz Pribislavca do 2000. godine život je nosila na vlastitim leđima, ne dopuštajući da joj rane tuge i poraza uspore korak. Tu godinu dočekala je u Njemačkoj u kojoj je radila kao glavna kuharica u jednom grčkom restoranu.
“Tada je moja kćerka bila mala i živjele smo solidno od mog rada iako sam u Njemačkoj boravila bez radne vize. Vlasnici restorana u kojem sam radila postali su naši prijatelji i danas smo ostali u kontaktu. Iz tog sam vremena ponijela znanje njemačkog i grčkog jezika koje sad, zapravo, nemam gdje iskoristiti. Život je tekao mirno sve dok nisam napipala kvržice na vratu.
U Njemačkoj nisam bila osigurana i morala sam se vratiti u Hrvatsku na pregled. Uskoro mi je dijagnosticiran rak štitnjače. Prošla sam dvije operacije, jednu u Zagrebu, drugu u Čakovcu, te ciklus zračenja koji sam teško podnijela. U to smo doba kćerka i ja živjele kod moje sestre u Pribislavcu.
Uz moju sestru, pomaže mi i brat koji živi u Sloveniji. Bez njih bismo vjerojatno bile na rubu gladi. Sestra, brat i ja ukupno imamo 5 curica i trudimo se da i naša djeca ostanu povezana. Ostali smo bliski još od djetinjstva i zajedno prebrodili gubitak roditelja u mladost. Mama i tata umrli su u jednoj godini.
Liječenje mi je bio najteži period: borba za život trajala je do 2002. godine i bila je mučna. U naslijeđe mi je ostavila nešto neprocjenjivo: otvorila mi je oči i otada svaki novi dan dočekujem s radošću, bez obzira na teškoće koje me pritišću. Pogledam u nešto lijepo: u lice svog djeteta, u njezina prekrasna maštanja koja dijeli sa mnom…
Tijekom dugotrajnog liječenja potrošila sam svu ušteđevinu. Pobijedila sam rak, ali sam ostala bez sredstava za život te sam se 2003. godine morala obratiti Centru za socijalnu skrb. Od tog vremena živim od socijalne pomoći i dječjeg doplatka.
Zbog posljedica bolesti izdano mi je rješenje o radnoj nesposobnosti te se mjesečno moja trinaestogodišnja kćerka i ja provlačimo s 1.125 kuna socijalne pomoći plus 340 kuna dječjeg doplatka, a u Općini Pribislavec izašli su mi u susret te mi dodatno mjesečno pomažu sa 150 kuna, koliko plaćam za struju i vodu u ovoj kući u kojoj živimo već sedam godina.
To je kuća mog bratića koji mi ju je ustupio i na toj sam pomoći zahvalna bratiću i njegovoj supruzi. No, doći će vrijeme kad će ljudi poželjeti prodati taj grunt ili nešto drugo učiniti s njim, a drugi problem je što je zbog dotrajalosti kuća postala opasna, ispričala je Vesna pokazujući bore starog objekta za List Međimurje.
Sedam godina bez kupaonice
Kućicu su nagnule godine. Pukotine i uleknuća odavno propuštaju vlagu, kiše plaču po zidovima, a pogled na stanje krovišta ledi krv u žilama. Stanje električnih instalacija opasno je. U kući Vesna i njezino dijete koriste skučenu sobicu i kuhinju te hodnik. Bez kupaonice žive 7 godina.
Jedno srce može iznjedriti plemenitost, a puno njih – može mijenjati svijet. Donacije za Vesnu Vnuk (u građevinskom materijalu, opremi i sl.) moguće je dostaviti na adresu Zrinskih 4 u Pribislavcu (gdje živi njezina sestra), a novčane donacije mogu se uplatiti putem Vesninog računa pri Hrvatskoj poštanskoj banci broj računa 2390001-3208277710.
Cijeli članak pročitajte klikom ovdje.
