Zavarivanje, zavrtanje i poliranje automobila do visokog sjaja – za mnoge mladiće u Njemačkoj ne postoji ljepši posao od automehatroničara. No, izobrazba za to zvanje je danas puno zahtjevnija nego što je bila prije.
Autokuća Gramsamer smještena je oko 25 kilometara istočno od Münchena u Erdinger Moosu. U idiličnom okruženju livada i polja smještena je suvremena radionica s benzinskom crpkom i prodajnim centrom na rubu malog mjesta Neufinsinga.
Njezin vlasnik Manfred Leonhard Gramsamer zapošljava oko 20 djelatnika, među njima šest naučnika. On nema problema s podmlatkom, jer je posao automehatroničara za mlade Nijemce zanimanje iz snova, piše Deutsche Welle.
Oko 19.000 mladih ljudi svake godine odlučuju se za to zvanje. Manfred Leonhard Gramsamer mogao bi svoje šegrte birati među najboljim učenicima. No on postavlja druge prioritete: “Onaj tko dođe kod mene ne mora imati dobre ocjene, ali mora biti motiviran i znatiželjan.” Uzima samo one koji su već u njegovoj firmi odradili praksu i dokazali da doista žele izučiti zanimanje mehatroničara.
Dobre šanse za čovjeka s Kariba
29-godišnji Will de Siena iz Dominikanske Republike to je učinio. Prije dvije godine došao je praktički bez znanja njemačkog jezika u autokuću Grausamer. Htio bih biti “eine Schraube” (u prijevodu: vijak, op.red.), rekao je Latinoamerikanac svom nadređenom.
Ali ovaj shvatio što mladić želi reći: “ein Schrauber”, onaj tko “šarafi” automobile, dakle, mehaničar. Točnije: mehatroničar. Gramsamer je dečku iz Dominikanske Republike dao šansu – i nikada zbog toga nije požalio.
Kada Will završi s izobrazbom, postat će prvi ili drugi voditelj radionice. Ovisno o tome koliko dugo se naučnici nastave obrazovati po završetku šegrtovanja, koje ispite polože i koliko se dalje specijaliziraju, primjerice za teretna vozila, motocikle, karoseriju ili elektroniku na kontrolnoj ploči, mogu s ovim zvanjem jako dobro zarađivati, kaže Gramsamer – i do 5000 eura mjesečno. Marljivost, točnost i susretljivost najvažnije su pretpostavka za to.
Više od zavrtanja i zavarivanja
Naučnici bi se trebali razumjeti i u tehniku i računala. Jer više nije dovoljno samo znati izvesti mehaničarske radove, primjerice, zavariti auspuh ili namontirati nove zamjenske dijelove.
Treba znati i kako funkcionira elektronika automobila, kako se ona može popraviti, uz pomoć računala obrađivati informacijske signale, znati ispitati ispravnost elektroničkih dijelova i zamijeniti ih.
Zbog toga je prije 13 godina odlučeno da se izobrazba za ovo zvanje reformira te da se zasebne izobrazbe za automehaničara i autoelektričara objedine. Tako je nastalo zvanje automehatroničara.
A da je ono sve složenije i da se nikada ne izuči do kraja, potvrđuje i šef radionice Alexander Brychcy. On upravo ispituje rad jednog starog brodskog motora koji mora biti popravljen bez pomoći kompjutora.
Pušta ga da radi punom parom pa gusti oblaci ispušnih plinova ispunjavaju radionicu. “Izlazi i svakakva prljavština. Ali pravi automehaničar ima benzin u krvi i on to voli”, priča kroza smijeh.
Radionica umjesto škole
U međuvremenu Simon Liegl ispod hidraulične dizalice mijenja ulje. Taj dvadesetogodišnjak je nakon deset razreda završio srednju školu i sretan je što sada može izučavati zanat. Jer to je sastavni dio njemačkog dualnog obrazovnog sustava, gotovo jedinstvenog u svijetu. On naizmjenično šest tjedana radi u radionici, a potom dva tjedna u strukovnoj školi uči teoriju.
“U školi naučiš sve što ne naučiš u radionici”, kaže on, “primjerice, kako funkcionira prijenosnik (getriba) ili mijenjanje brzina ili hlađenje motora”. Izobrazba traje tri i pol godine i Simon za to vrijeme dobiva 750 eura mjesečno.
Nakon šegrtskog ispita on svakako želi nastaviti izobrazbu. Ali za sada je sretan što radi u radionici. Jer ovdje se, kaže on, uči sve iz temelja. Onda si gleda u ruke zamazane uljem i kaže: “A imamo i dobru pastu za pranje ruku, ona opere svu prljavštinu.”
