Svojim automobilom stigli ste na benzinsku postaju neke renomirane zapadnoeuropske kompanije. Uvjereni u kvalitetu goriva, usprkos višoj cijeni goriva, napunili ste spremnik svog automobila, uvjereni kako se to zbog njegove više kvalitete i isplati. Razmislite ponovno, jer dobre su šanse da gorivo koje ste kupili uopće nije proizvela ta kompanija.
Dapače, moguće je da uopće nije proizvedeno u Europskoj uniji, a da je kvalitetom možda čak i lošije od goriva lokalnih proizvođača koje ste namjerno izbjegli. Iako je regulirano brojnim zakonima, pravilnicima i uredbama, u svojoj biti hrvatsko – pa i europsko – tržište naftnih derivata i dalje je jedno od najnetransparentnijih sektora domaće trgovine uopće.
Zapravo, teško se sjetiti ijednog drugog proizvoda koji potrošači koriste u tolikim količinama, a o kojem zapravo znaju toliko malo. Ta činjenica dijelom je posljedica navika iz socijalizma kad tržišnog izbora ionako nije ni bilo, ali i velikih specifičnosti koje djelatnost obrade nafte i trgovine naftnim derivatima sadrži.
Šira javnost o tome zna vrlo malo, a kada biraju gdje će kupiti gorivo, Hrvati se, osim cijenom, vode i procjenom njegove kvalitete. Problem je što se ta procjena često temelji na nepotpunim ili potpuno pogrešnim premisama, duboko ukorijenjenim zabludama i subjektivnim procjenama bez ikakvog empirijskog dokaza.
Naftne kompanije nemaju obvezu potrošačima otkrivati podrijetlo derivata koje prodaju kao svoje
Naime, za razliku od nekih drugih proizvoda široke potrošnje – kao što je hrana – potrošačima je podrijetlo naftnih derivata nepoznato, a kompanije ga nemaju obveze otkrivati. Kada ih se upita, to nevoljko i čine, upravo zato što mnogima objavljivanje takvih podataka ne bi odgovaralo.
Primjerice, nekoliko godina samo dvije naftne maloprodajne tvrtke u državi veći dio derivata koje prodaju proizvode u vlastitim rafinerijskim kapacitetima. To su, očekivano, domaća INA te ruski Lukoil, koji otprilike 75 posto benzina i dizela koji proda u Hrvatskoj uvozi iz vlastitih rafinerija. Dakako, to nužno ne znači da su njihova goriva kvalitetnija od konkurencije, ali kupcima omogućava predvidljivost kvalitete robe koju kupuju.
Mediteransko tržište
Od ostalih igrača na tržištu kupcima je praktički nemoguće utvrditi podrijetlo derivata koje kupuju. Primjerice, Tifon je uvelike svoju tržišnu poziciju izgradio na imidžu prodaje visokokvalitetnoga goriva uvezenog iz Njemačke. Ipak, otkad je tvrtku preuzeo mađarski MOL, gorivo se ne uvozi iz Njemačke, a posljednjih godina ne uvozi se uopće.
Prema podacima iz financijskog izvještaja INA-e za prošlu godinu, Tifon je jedan od najvećih Ininih kupaca, sa 866 milijuna kuna godišnjeg prometa. Dakle, na Tifonu se prodaje samo Inino gorivo. Koliko kupaca to zna? Ništa jasnija situacija nije ni s austrijskim OMV-om.
Prema neslužbenim podacima, OMV redovito iz svoje ultramoderne rafinerije Schwechat pokraj Beča u Hrvatsku uvozi jedino svoj premium benzin sa 100 oktana. Ipak, taj derivat čini samo otprilike šest posto ukupnih derivata koje OMV prodaje u Hrvatskoj.
Većinu benzina i dizela OMV kupuje od različitih dobavljača na mediteranskom tržištu, a ponekad i od INA-e. Također, nedavno ugašeni tjednik Nacional u kolovozu 2011. godine izvijestio je o nepravilnostima pri uvozu dizelskoga goriva proizvedenog u rafineriji Bosanski Brod na OMV-ove benzinske postaje u Slavoniji.
Na kraju, slovenski Petrol, drugi najjači igrač na domaćem maloprodajnom tržištu, tvrtka je koja uopće nema rafinerija nego sve derivate koje prodaje nabavlja iz sekundarnih izvora. Dakako, ne možemo tvrditi da su ti derivati nekvalitetni, dapače možda su i vrhunske kakvoće, no sustav je takav da potrošaču ne omogućava čak ni osnovni uvid u kvalitetu i podrijetlo proizvoda koji kupuje.
Taj je sustav zapravo plodno tlo za manipulacije potrošačima koje naftne tvrtke često izravno ili neizravno provode. Neke se tvrtke, primjerice, reklamiraju marketinškim sloganima u kojima obećavaju “europsku kvalitetu”, a zapravo prodaju gorivo proizvedeno u domaćim rafinerijama i to po znatno višoj cijeni od domaće kompanije. S druge strane, i INA dio derivata uvozi, a građani ih kupuju, a da ne znaju radi li se o domaćem ili stranom proizvodu.
Dakako, kvaliteta i karakteristike derivata koji se prodaju na domaćem tržištu regulirane su podzakonskim aktima i standardima, no te mjere ne mogu potpuno definirati kvalitetu pojedinog goriva. U njima su propisana osnovna fizikalna svojstva goriva, poput gustoće, točke ledišta i vrelišta, oktanskog broja te udjeli određenih komponenti – poput sumpora, benzena, NOx spojeva, vode. Ipak te mjere ne mogu potpuno definirati kvalitetu pojedinoga goriva.
Motorna goriva, benzin i dizel kompleksne su supstancije s više od 200 različitih komponenti – uglavnom različitih vrsta ugljikovodika, ali i niza drugih kemijskih spojeva namijenjenih poboljšanju svojstava goriva ili rada motora. O kvaliteti tih aditiva, rafinerijskog i transportnog procesa često ovisi konačna kvaliteta derivata, no o njima kupci uglavnom ne znaju ništa.
Primjerice, glavni je kvalitativni faktor pri odabiru benzina oktanski broj. Oktanski broj zapravo definira sklonost benzina samozapaljenju u cilindru koje izaziva asinkroni rad motora. Što je oktanski broj veći, gorivo je, u tom pogledu, kvalitetnije. Ipak, visokooktanski benzin proizvodi se na više načina. Kompleksne rafinerije proizvode ga kroz rafinerijski proces, one manje kompleksne dodavanjem veće količine aditiva. Ti aditivi uglavnom su alkoholi i eteri, prije svega metil-tributil-eter (MTBE).
U Sjedinjenim Državama se MTBE zbog sumnji u zdravstvenu štetnost više ne koristi nego ga je zamijenio etanol. Ipak, veći broj tih aditiva, naročito alkoholnih, zbog različitih fizikalnih svojstava može rezultirati manjom homogenošću goriva te jačim uzrokovanjem korozije. S druge strane, često se kao najveći utjecaj na kvalitetu benzina i dizela navode nečistoće u sastavu. Takve nečistoće u gorivo mogu doći u raznim fazama rafinerijskog i logističkog procesa.
Nečistoće u gorivu
Već se u procesu prerade nafte u više faza koriste kao katalizatori kiseline, a potom i neutralizacijski procesi kako bi se derivati očistili od neželjenih spojeva nastalih u procesu. Ipak, ako ti procesi nisu potpuno efikasni, dio prenesenih stranih čestica poslije može nepredviđeno reagirati s nekim aditivima, pri čemu nastaju crne sitne čestice.
Veliki problemi nastaju i zbog zastarjele logističke i skladišne infrastrukture za derivate, kad mogu biti zagađeni hrđom, vodom, raznim metalnim česticama, ali i mikroorganizmima. Svi ti problemi poznati su i tehnologije za borbu protiv njih su razvijene. Većina velikih svjetskih proizvođača ima svoju zaštićenu mješavinu raznih aditiva – antioksidansa, antikoroziva, spojeva za rastvaranje metala i pojačivača oktanskog broja.
O njihovoj efikasnosti ovisi i konačna kvaliteta goriva, no čak i da se razumiju u to područje, hrvatskim kupcima to malo znači kad ne mogu doznati gdje, kada i tko uopće proizveo gorivo koje toče u svoj automobil.
Nekoliko zanimljivih podataka
– 6 posto derivata koje u Hrvatskoj prodaje OMV potječe iz rafinerije u Austriji. Ostalo se pribavlja na tržištu
– 75 posto derivata koje prodaju u Hrvatskoj iz vlastite proizvodnje dobavljaju samo INA i Lukoil
– 90 posto derivata koje prodaje MOL-ov Tifon zapravo je iz Ininih rafinerija
