Ako netko poznaje skele u dušu, to su Mio Punčikar (83) i Ivan Strnad (70), dvojac zanimljivih životnih priča pa ne čudi da su se susreli upravo na sredini svetomartinske Mure
Povod za susret bio je proglašenje skelarenja nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske, a njih dvojica skele poznaju u dušu.
Mio je bio skelar dugi niz godina, a Ivan osim što, kad zatreba, pomogne kod prijevoza putnika svetomartinskom skelom, može reći da je dobar dio te skele upravo njegovih ruku djelo. I ne samo te skele, već i obližnjeg mlina na Muri kojem je izradio mlinski kotač i cijeli prateći mehanizam.
O svom skelarskom životu krtku priču donjodubravčanin Mio Punčikar. Prvo je bio vozač autobusa koji je proputovao pola Europe, a potom su odlaskom u mirovinu skele postale njegov život.
– Skelu sam vozio od 1985. do 2005., drugog skelara nije bilo. Kak’ sam počel? Otišel sam v penziju i prosili su me i moral sam to prihvatiti. Moral sam i na ispit, imam još knjižicu, iz Osijeka su došli kaj sam polagal, a obuka je bila na skeli u Križovcu, priča nam „po domaći” Mijo, ali i upozorava:
– Vozili smo po šest, pa i sedam auti na skeli, a voda je voda i moraš paziti, prisjeća se naš sugovornik. Na kraju je skela koju je Mio vozio preseljena s Mure na Dravu, na njoj je u Donjoj Dubravi izgrađen fljojsarski dom koji i danas tamo stoji.
– To su sve jako lepe uspomene i još bi sad vozil prek, ističe nam Mio.
Mlin na Muri, mrtvačnica…
van je iz Svetog Martina na Muri i cijelog života je radio kao tesar pa ne čudi da je njegov rad sveprisutan u svetomartinskom kraju.
– Delal sam na dosta kuća i krovova, pa i svetomartinsku mrtvačnicu, ma gdje god i kaj god je trebalo. Delal sam i mlina, šest mjeseci je trebalo da napravimo kotač, podvozje i sve ostalo. Nedavno smo kotača obnovili, a ova skela na kojoj sad stojimo, tu sam pod i kućicu napravil, priča nam Ivan. Nažalost, kako ističe, dobrih tesara koji bi znali odraditi tako nešto više baš i nema, a nema ni previše skelara.
– Raditi s drvom je uživancija a i na skeli je lepo. Kad treba pomognem oko vožnje, voziti je jednostavno, imaš kormilo i kam’ ga okreneš tam’ skela ide, zaključuje naš sugovornik.
Na kraju su se, stojeći nasred skele, oba murska vuka zagledala prema mostu koji vodi iz Svetog Martina na Muri u smjeru slovenske Hotize pa zaključili:
– Gle kaj voda tu dela, jedna struja ide lijevo od stupa, druga desno i tu se račvaju pa svaka nosi na svoju stranu. Na to moraš paziti kad voziš, složili su se obojica. Ako je nekome za vjerovati, onda je to njima.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3599
