Za 29-godišnjeg Otočanina Dalibora Gorupića njegovi dobri poznavatelji kažu kako je on oličenje modernoga sportaša, a to je spoj “faksa”i umijeća u sportu. U njegovom slučaju je to nogomet. On je pojam veličine čovjeka i sportaša. Dalibor bi trebao biti primjer mnogim sportašima jer je pokazao kako sport i poslovni svijet idu ruku pod ruku samo zato jer je shvatio kako potpuna predanost, entuzijazam i strast nekom poslu donose rezultate i osobno zadovoljstvo.
A to je sve Dalibor ostvario, premda…, kako kaže, nikada ne smijemo reći da je sve gotovo jer uvijek ima vremena i prostora za nadogradnju, a što je njegova životna filozofija. Danas radi u prvoligaškom klubu. Trener je mlađih uzrasnih kategorija koprivničkog Slavena/Belupo.
Kako je sve počelo?
– Živio sam s roditeljima,mamom Vericom i tatom Marijanom te bratom Denisom u Švicarskoj. Bilo je to do moje desete godine.Tata me je tamo vodio na njegove treninge u obližnjem klubu pa tu počinje i moja veza s nogometom i već sam s pet godina počeo trenirati s prednatjecateljima u FC Rüttenen. Na upit kojeg će nogometnog učitelja upamtiti kao prvog, pravog rekao da je to bio pokojni Franjo Požgaj iz Čakovca koji je s njim radio u pionirima NK Čakovec. On je bio taj koji ga je uveo u trenažni proces kada je osjetio što znači redovito trenirati. Bila su to prva odricanja zbog nogometa s obzirom da je morao 3 -4 puta tjedno putovati u Čakovec.
– Do onda je za mene nogomet bio otići na obližnje igralište i zabavljati se s prijateljima na terenu. Naravno, ne tvrdim da je to loše bilo ili da je loše ako danas djeca vrijeme provode u neobaveznoj igri na igralištu, jer taj period svako dijete mora proživjeti-prisjeća se Dalibor i dodaje: – Tri godineigram u mlađim uzrastima tada prvoligaša Čakovca, da bi u ljeto 2002. uslijedio moj prvi odlazak u NK Slaven Belupo. Igram tamo za kadete i juniore u 1.HNL. Bilo je prije 10 godina kada sam se teško ozlijedio Ahilovu tetivu.
Sve se zakompliciralo tako da sam se tek u proljeće 2007. vratio na nogometni teren i to u seniore Poleta iz Pribislavca. Nakon polusezone u Poletu, odlazim u ludbrešku Podravinu gdje igram jednu godinu. Iz Podravine slijedi šest godina Graničara iz Kotoribe, a svoju posljednju sezonu odigrao sam u Mladosti Komet Prelog. Od ovog ljeta više nisam igrački aktivan, trenerske obaveze u Koprivnici mi to više ne dopuštaju, ali se veselim slobodnom danu da odem odigrati na male golove ili sa bivšim suigračima u Prelogu odraditi trening, onako sebi za dušu-ispričao nam je svoju nogometnu biografiju. i dodao kako je kao malac obožavao Zvonimira Bobana.
Mjesto u momčadi koje si najviše volio igrati i zbog čega?
– Bilo koje mjesto u veznoj liniji sam volio igrati. Bio sam i zadnji vezni i ofenzivni vezni i krilni vezni. Nekako su mi te pozicije najviše odgovarale, volio sam sudjelovati u kreaciji igre, ulaziti u završnicu iz drugog plana i odigrati zadnji pas. U vrijeme kada sam igrao najviši rang, juniorsku 1.HNL, igrao sam na poziciji zadnjeg veznog.
Zadnju sezonu u Mladosti Prelog igrao sam na poziciji napadača, nešto zbog manjka igrača na toj poziciji, a više zbog činjenice da sam sve manje mogao odgovoriti na zahtjeve ranga natjecanja u kondicijskom smislu, jer su trenerske obaveze, školovanje na Nogometnoj akademiji i treninzi sa mlađim uzrastima u Nogometnoj školi Prelog uzimale svoj danak, sve sam rjeđe mogao trenirati, pa sam i sam inzistirao da ne igram više u veznoj liniji gdje je ipak količina trčanja najveća, a ja to nisam mogao ispuniti. Pokušao sam u napadu biti od koristi znanjem i iskustvom.
Najuspješniji dio igračke karijere?
– Smatram kako svaki period ima nešto svojeg uspješnog. Mlađi uzrasti u Čakovcu i Slaven Belupu donijeli su mi igranje u najvišem rangu i proces škole nogometa, Polet ću pamtiti po povratku nakon muke sa ozljedom i operacijama, u Podravini sam osvojio kup Varaždinskog nogometnog saveza i igrali smo 1/8 finala Hrvatskog kupa. Najviše vremena proveo sam u Graničaru i to vrijeme je bilo jako lijepo jer smo imali super momčad, a i van terena smo bili odlično društvo.
Jednom smo igrali finale Međimurskog kupa, a jednom bili jesenski prvaci. U Prelogu sam se nekako osjećao najugodnije s obzirom da sam prvi puta igrao “doma”, bio sam najopušteniji,odigrali smo dobru sezonu. Da me se krivo ne shvati, u svakom klubu sam imao korektne odnose, mislim da povratak u Slaven Belupo nakon 10 godina to najbolje pokazuje – ponosno će.
Ulazak u trenerske vode?
– Došlo je to samo po sebi, jer ciljano ja nikad nisam rekao da s toliko i toliko godina želim biti trener odnosno da uopće želim biti trener. Istina da me taj dio nogometa uvijek zanimao, ovisno o svojim godinama na drugačije načine. Međutim, dosta rano sam počeo u sebi analizirati treninge koje sam imao u klubovima, zašto se nešto radi, koliko se radi, kada se radi. A sa analiziranjem utakmica je počelo dosta rano, prije svega svojih izvedbi. U posljednje dvije – tri igračke sezone sam shvatio da znam kako bi trebalo nešto izvesti na terenu, kako se kretati, otvarati, zatvarati, ali da moje tijelo nema kapacitet to provesti u djelo.
Prvi konkretan potez prema trenerskim vodama je bio upis na Nogometnu akademiju koji mi je savjetovao moj nekadašnji trener u Graničaru Zoran Kastel, koji mi je kasnije bio i mentor. Brzo sam završio UEFA B program, a u srpnju ove godine i UEFA A program. Nakon Zoranovog odlaska iz Graničara vodio sam ekipu u Kotoribi prva dva tjedna ljetnih priprema, da bi nakon toga počeo raditi u Nogometnoj školi Prelog. Vodio sam uzraste U-10 i U-12. U tom razdoblju radio sam i sa selekcijom Međimurskog nogometnog saveza za 2003.godište.-pojasnio je.
Tvoja trenerska filozofija?
– Je takva da ako nešto radiš u životu, radi to kako treba ili nemoj uopće raditi. Pa tako i u nogometu. Potpuna predanost, entuzijazam, strast, sve to treba dati u ono što čovjek radi. Tako ću vam reći da mislim da je taktika važna stvar u nogometu, ali mislim da su emocije te koje stvaraju razliku. I tu ne mislim isključivo na samu utakmicu. Nego na ono što učim i tražim od svojih igrača od prvog dana, dali prije onih u NŠ Prelog ili sada u Slaven Belupu, a to je da žive za svaki novi dan provedenom u nogometu, da žive za svaki novi trening, za svaku novu utakmicu.
Jer samo na taj način možeš biti u filmu u kojem ćeš maksimalno odraditi svaku vježbu, svako dodavanje, svaki sprint na treningu, a na utakmici se brzo vidi kakav si na treningu. To tražim od svakog svog igrača, bez obzira na njegove godine. Ili kako treba ili nikako, trećeg nema. Jer sam i ja takav. A što se tiče samog načina igre, težim igri “pun gas” u oba smjera i što je moguće okomitije, sa što više dodavanja u dubinu. Također jako puno sa svojim igračima radim na “čitanju” igre, predviđanju situacija i prepoznavanju situacija. Ako unaprijed predviđaju situacije, dali u fazi napada ili u fazi obrane, već su korak ispred protivnika – monolog je iz kojeg se može puno toga iščitati.
Riječ, dvije u odlasku u Koprivnicu i što to za Tebe osobno znači?
– Dogodio se potpuno nenadano. Po završetku sezone odlučio sam da više neću biti trener u NŠ Prelog i dogovorio suradnju sa NK Mladost Komet o preuzimanju juniora. Na putu prema moru zvao me gospodin Zvonimir Kelek, voditelj Škole nogometa Slaven Belupo i ponudio mi mjesto trenera. Zamolio sam ga za malo vremena da bi mogao u miru razmisliti. Prvi dan po povratku s godišnjeg odmora objasnio sam predsjedniku NK Mladosti Komet gospodsinu Josipu Zvonareku svoju situaciju i želju za radom u prvoligašu. Ovim putem mu se još jednom zahvaljujem na razumijevanju i podršci. Idući dan uputio sam se prema Koprivnici i dogovorio suradnju.
Vrijeme u Slaven/Belupu
– I ako sam prije 10 godina otišao ozlijeđen i razočaran iz kluba, ovih 5 mjeseci provedenih kao trener u Slaven Belupo je sjajno vrijeme. Toliko pozitivnosti prema meni od uprave kluba, škole nogometa, kolege trenera, ljudi oko kluba, roditelja, a najviše mojih igrača mi daje samo još dodatne snage za provedbu gore spomenute nogometne “filozofije”. Trenutno treniram uzrast U-13 ( 2003.godište ), radi se o vrlo talentiranog generaciji.
U kadru imam 21 igrača, naravno da je većina iz Koprivnice i okolice, a imam igrače i iz okolice Križevaca, Grabovnice, Virja, a sa mnom su put Koprivnice otišli i moji igrači koje sam trenirao u NŠ Prelog, Matija Mišić i braća Filip i Luka Varga te Dean Volar, dojučerašnji igrač Graničara Kotoribe. Tako da smo sad jedna mala međimurska kolonija u Koprivnici, pošto ima i igrača iz naše županije koji igraju i u juniorima i kadetima Slavena – rekao je radosno i dodao kako natječu se u 1.HNL sjever i trenutno se nalaze na trećem mjestu.- U 13 kola ostvarili smo 10 pobjeda, 2 neriješena ishoda i jedan poraz. Taj jedan poraz nam je i jedini u cijeloj polusezoni u svim utakmicama-pohvalno će.
Važnost trenerskog usavršavanja
– Nositelj sam UEF-a A licence stečene na Nogometnoj akademiji HNS-a. Nadam se da ću kroz koju godinu ostvariti uvjete za upis na najvišu razinu, UEFA PRO licencu. Obrazovanje ne samo u nogometu, nego u svim sferama života je neophodno. Međutim, ja obrazovanjem ne smatram samo učenje iz knjiga i literature, već i onaj terenski rad. Tu mislim praćenje rada kolega trenera, analiziranje situacija sa svog treninga ili treninga koji sam gledao, svojih utakmica ili utakmica koje sam gledao, iz svega viđenog i doživljenog izvući ono najbolje. Sve dobro pokušati ponoviti i usavršiti, ono loše izbaciti i spriječiti da se ne ponavlja. To je za mene važan dio obrazovanja – prešutno je to poruka njegovim kolegama,
Planovi i želje vezane uz sport?
– Prije nekih godinu dana sam vaš portal na isto pitanje odgovorio da pred sebe ne stavljam nikakav pritisak, samo da želim uživati i veseliti se svakom novom treningu i svakoj novoj utakmici. To je i sada moj odgovor na ovo pitanje-rekao je i s ponosom dodao kako je od 26. – 29.11. bio kao pomoćni trener u Makarsku na završnom okupljanju mladih nogometaša iz svih hrvatskih regija. Tu se je sastavljala državna selekcija U-13. – Lijepo priznanje za mene i za moj rad, da sudjelujem u radu sa najboljim igračima u državi za taj uzrast. S time su naravno zadovoljni i u klubu – rekao je nasmijano i pohitao je na put.
Dalibor privatno?
– Po povratku iz Švicarske dolazimo u Otok kod Preloga, gdje pohađam osnovnu školu, srednju ekonomsku u Čakovcu i Koprivnici, a kasnije upisujem Ekonomski fakultet u Zagrebu, koji završavam 2009. godine. Po završetku fakulteta počinjem raditi u Obiteljskom domu za starije i nemoćne osobe Gorupić u Otoku, a kao izvorni govornik njemačkog jezika radim za nekoliko firmi na poslovima prevođenja i edukacija. Danas živim sa djevojkom Davorkom u Otoku, u obiteljskoj kući svojih roditelja.
