Dragici Markan iz Kotoribe danas su 73 godine. Kaže kako je do sada život nije niti pazio, a niti mazio. Unatoč tome ovih je dana dostigla zadovoljštinu koja joj je nadoknadila sve dosadašnje životne gubitke. Tu radost joj je pričinio čakovečki Ogranak Matice Hrvatske pozvavši je na ovogodišnju promociju Hrvatskog kajkavskog kolendara 2016.
Zbog čega radost, ponos i zadovoljstvo? – Iz razloga što je uredništvo kalendara prepoznalo moju životnu nedaću koju sam svojevremeno pričala mnogima, pa i novinarima, no nikako nije mogla naći mjesta u medijskom prostoru. Ova edicija je među svoje korice od 188. do 195. stranice uvrstila moj članak pod naslovom U 73 godini saznala sam kako mi je ubijen otac.
Rezultat je to i napora mojeg suradnika i prijatelja Franje Talana, jednog od čelnih ljudi Društva za istraživanje ratnih i poratnih žrtava sjeverozapadne Hrvatske – kaže Dragica i dodaje kako je gospodina Franju upoznala kada je on istraživao smrt i nestanak poratnih žrtava u Kotoribi pa ga je tako put nanio do nje koja do nedavno nije znala kada i kako joj je nestao otac u godinama poraća.
– Pedeset i sedam godina, od mladenačkih dana pa do ove godine, se je u meni “lomilo”, gdje su moj tatek ?Tako sam ga zvala…-kaže naša sugovornica. Njezin tatek je bio Ivan Siladi-Tancar. Proganjana tom tajnom je još kao učenica 8.a razreda OŠ-e Kotoriba 4.veljače 1957. godine u svojoj školskoj zadaći na temu Događaj koji neću nikada zaboraviti je između ostaloga napisala:
….. “…. tata je skinuo s ruke ručni sat, iz džepa uzeo nalivpero i veliki šestar. To je stavio na stol i dodao mali džepni nožić. Uz plač mi je rekao:- Dragice to bude tvoje. I dalje je bio u suzama. Samo sam mogla reći: -Hvala tata ! Nisam mogla pitati zašto plače. Nakon nekoliko dana tata je otišao natrag u Bosnu gdje je radio. Vratio se nakon 4 mjeseca za prvosvibanjske praznike 1955.godine. Četiri praznična dana su brzo prošla. Bio je peti svibanjski dan, on je trebao natrag.
Toga dana sam pola sata prije krenula u školu. S obzirom da je tatin vlak polazio u podne ja sam se s njime oprostila. Kada sam bila već na drugoj strani ulice, pozvao me natrag. Odveo me u kuhinju i zamolio da mu zakrpam rupicu na puloveru. Još sam se jednom s njim pozdravila i na stisak ruke rekla mu: – Tata piši mi ! Odgovorio je: – Budem ti pisal. Vratila sam se iz škole, a njegovi su koferi još bili u kuhinji-znači nije otišao. Čekali smo ga cijeli dan, ali nije došao doma. Nije ga bilo ni drugog dana. Znali smo da se je s njim nešto dogodilo…..”
Nije bila zadovoljna pričom da se je njezin tata utopio u hladnoj Muri koju je htio preplivati bježeći u Mađarsku 1955. godine…. – S tom pričom smo živjeli sve do nedavno, premda ja u utapanje nisam vjerovala jer je otac bio izvrsni plivač, čovjek koji je mogao i znao preroniti Muru – priča danas gospođa Dragica iznoseći nam sve detalje potrage za istinom, a ona je intenzivno počela 2009.godine, a završila ove godine, premda je očev nestanak nad njom visio kao balast sve te godine.
Kaže da je tako dugo trajala jer nije željela da joj promakne bilo koji detalj pa je glede toga pred Dragicom blizu 300-tinjak ispisanih stranica razgovora i sijaset požutjelih obiteljskih i drugih fotografija o njezinom ocu. Bile su to kockice o mozaiku traženja istine o čovjeku kojeg neće i ne smije nikada zaboraviti. Zapisana su tu nebrojeni obavijesni razgovori s ondašnjom Upravom državne bezbednosti, dani kada su ona i članovi obitelji početkom 60-tih od njih bili praćeni.
Zbog čega? U kasnijem istraživanju došla je do saznanja da je 2.ožujka 1961. njezin tata iz Mađarske došao na kotoripsko područje i tu je kod ondašnjeg broda ubijen. Nažalost to mjesto nije dokazano jer su svi koji bi o tome trebali nešto znati nažalost pokojni. Da je tome tako bilo bi joj lakše da na tome mjestu bar može zapaliti svijeću nad očevim kostima. Da je ubijen je bilo neosporno, no čudi kako je tek je 1967. godine proglašen mrtvim, dok u matičnoj knjizi umrlih piše da je to bilo 1960!?
Ona je danas aktivistica toga društva na koje ju je uputio danas pokojni sumještanin Zlatko Pišpek koji je na taj način istraživao zagonetnu smrt svojega djeda. A ona je istražila i to da je u poratnom razdoblju na kotoripskom području nestalo 60-tak ljudi. Danas je aktivistica društva. Vodi Evidencijske kartone žrtava stradalih, poginulih ili nestalih u ratnom i poratnom razdoblju. Sebe je pronašla u tom poslu jer je valjda kao 13-godišnja djevojčica već tada uvidjela kako je živjela u zoni laži, podmetanja, neistina, klevetanja, prijekog pogleda pa čak i psihičkog maltretiranja.Premda istinu o ocu danas zna, još uvijek joj nije jasno zbog čega je mučki i bez suda ubijen?
– Pretpostavljam zbog toga jer je bio protiv komunističkog režima, no vlast kao takvu je poštivao i nikada s njom nije dolazio u sukob. Ubijen je na svojoj rodnoj grudi samo zato jer je vjerojatno došao vidjeti svoju obitelj, svoje najdraže, no u toj su ga namjeri spriječile mračne sile…Tko su one? – pitat će se i dalje. Dragica ipak vjeruje da će očeve kosti biti pronađene i to u trenutku kada će u Kotoribi biti najavljena ekshumacija na kotoripskom grobištu Leš. Vjeruje da će istražitelji “skoknuti” i do toga mjesta jer bi to bila obveza prema toj upornoj ženi.
Prepoznata od čakovečkog Ogranka, posebno na promociji spomenuta, kaže kako je ponosna što je rukopis istine našao mjesto među brojnim uglednicima, a to za malu kotoripsku ženu nije mala stvar i upravo je to željela podijeliti s javnošću….
