Međunarodni dan starijih osoba proglasila je Glavna Skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. rezolucijom 45/106, da bi se naglasila važnost osiguravanja životne sredine koja se može prilagoditi potrebama i sposobnostima stanovnika treće dobi. Proglašenjem Međunarodnog dana starijih osoba želi se potaknuti države da starijim članovima osiguraju zadovoljenje njihovih potreba i omoguće im sudjelovanje u društvu u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima. Međunarodni dan starijih osoba obilježava se od 1991. svake godine 1. listopada.
No, je li to tako u svim domovima za starije i nemoćne osobe, a posebno u onom koji je vezan uz priču koja slijedi, o Domu za starije i nemoćne u Slakovcu? Naime, u našu redakciju nedavno se javio Nikola V. sada već bivši zaposlenik spomenutog doma, prema čijim tvrdnjama odnosi uprave (nove), ali i postupanje prema određenoj grupaciji korisnika zvuči pomalo nevjerojatno. Pored ljubaznosti koja se iskazuje prema rodbini i prijateljima korisnika doma, kazao nam je, tu je zapravo čisti nemar, omalovažavanje određenih korisnika i teški ‘mobing’ prema zaposlenicima.
Njegovi problemi, ali i problemi supruge, koja je još uvijek djelatnica Doma, tvrdi N.V, započeli su u petom mjesecu prošle godine. Moja je supruga uz rad pohađala i Višu medicinsku školu. Znači, krajem već spomenutog petog mjeseca kada se njezino školovanje bližilo kraju, pozvana je na razgovor od strane jednog od (novih) članova uprave. Tada joj je rečeno, da s obzirom na to da je ona glavna sestra u domu mora promijeniti odnos i retoriku prema ostalim kolegama (i korisnicima) i da od danas mora biti ‘svinja i đubre’ te da u njezinom rječniku više ne smije postojati riječ ‘molim te’, već samo moraš. Moja supruga ostala je iznenađena onim što je čula. Obrazloženje uvođenja ovakve vrste terora od dotičnog je gospodina bilo pojašnjeno riječima, da ako bude previše mila i dobra, nitko je neće cijeniti, a o nekakvom autoritetu da se i ne govori.
Ona je to odbila, smatrajući da postoji bolji, i ljudskiji način u komunikaciji i ophođenju prema onima s kojima radi. Ako se računalo na to, nešto takvo trebalo se od nje tražiti prije nego je poslana na doškolovanje i prije nego je potpisala ugovor o radu. Ubrzo nakon toga, sazvan je sastanak gdje je jednoglasnom odlukom (njegovom) moja supruga smijenjena s položaja glavne sestre u domu, i tada zapravo počinje mobing.
– Samo radi ilustracije, u rujnu 2013. godine zajedno smo dobili plaću u iznosu od 12.200 kuna, u koju je bio uračunat dodatak na službu glavne sestre, a kada smo prošle godine odlazili, ja zbog prestanka radnog odnosa, ona na porodiljni, zajedno smo za rujan primili plaću u iznosu od 5.273 kune. Jednostavnom računicom je vidljivo da nam je plaća u samo godinu dana smanjena za 7000 kuna, što je bio samo jedan od načina da nas se ponizi i ‘eliminira’ iz Doma. Nastavilo se s isplatom putnih troškova, gdje mi je poznato da ako ih poslodavac ne želi isplatiti, ne mora, ali kada svi djelatnici jedne firme dobivaju putne, a samo dvoje ne, kao što je bio naš slučaj, smatram da je to u najmanju ruku nekorektno.
– Uslijedio je novi raspored radnog vremena. Naime, iako smo dosta vremena supruga i ja provodili u istoj smjeni, ona na odjelu, ja u kuhinji, naš poslodavac je odlučio da to više ne može biti tako i napravljen je raspored u kojem smo bili u potpuno različitim smjenama. Nakon toga supruzi je “vraćena” i noćna smjena iako je poslodavac bio upoznat s njezinom trudnoćom, a shodno tomu trebao ju je prije toga uputiti, kao trudnicu i na liječnički pregled.
“Socijala” je manje vrijedna od ostalih korisnika?
Po njima (dvoje članova nove uprave) je uvijek sve bilo u redu, a zapravo ništa nije bilo u redu. Čini mi se, nastavlja naš sugovornik, da je priča o privatnim domovima u Hrvatskoj, u mnogim domovima ista (čast izuzecima). Vlasniku je cilj da sa što manjim ulogom i minimalnim brojem zaposlenih, što više zaradi, u što kraćem roku. Tako se i u domu u Slakovcu u posljednjih dvije godine “izredalo” sigurno dvadesetak radnika. Isto tako, što odgovorno tvrdim, smeće iz kuhinje u kojoj sam radio odvozilo se u šumu u obližnji potok, samo kako bi se smanjili troškovi njegova odvoza.
Kada je riječ o korisnicima koji su se u domu našli putem ugovora sa socijalnom službom, to je posebna priča – oni su bili ‘socijala’, koja samo stvara troškove. Pitam se isto tako, nastavlja N.V, kako nekakvu normalnu brigu o sedamdesetak korisnika, koliko se u prosjeku nalazi u domu, može voditi samo jedna sestra koja radi noćnu smjenu. Ima slučajeva kada se netko od korisnika morao kolima hitne pomoći uputiti u Županijsku bolnicu Čakovec, no sestra nije mogla s njim jer bi odjel ostao prazan.
– Stari ljudi valjda zaslužuju dignitet. Nitko nije zaslužio da tako živi i umire. Ova moja ‘ispovijed’ jednim je dijelom i radi toga jer ne znam kome se više javiti i ne znam vodi li itko u ovoj zemlji računa o tome što se događa u privatnim domovima za stare i nemoćne, čast izuzecima.