Ovaj je tjedan bio malo neobičan kaj se tiče mojeg vježbanja u Kinezisu. U prvom blogu koji sam pisala sam rekla da budem probala ovo raditi i pisati o tome ko jedna studentica koja i radi i isprobati je li to uopće moguće (Ljudi mojiiii, je li to mogućeeee??! Vama to ne pada na pamet kad čujete takvu rečenicu ili sam to samo ja malo ispranog mozga?, ok. ugl.), a ovaj tjedan se to manifestiralo u punoj snazi.
Ponedjeljak je počel skroz ok. Došla sam na svoj dogovoreni trening u 20:00 malo nestrpljiva da upoznam novog trenera. Lajkam ga. Simpatičan i nasmijani momak iako na prvi pogled to ne bi rekli budući da izgledom sliči na nadprosječnog BBBovca (ovo je totalni stereotip, priznajem iako sigurna sam da postoje takvi i Varteksovci i Hajdukovci i Interovci i dečki z Mača). Nakon kaj sam skužila da je Nikola stvarno dragi dečko, krenuli smo s treningom.
Ovaj tjedan smo se maknuli iz dvorane i odradili trening na spravama u teretani. Pod ovaj tjedan mislim na taj ponedjeljak, ali o tome malo kasnije. Naravno osim obavezne početne i završne trake smrti (sigurna sam da postoji neki stručni sportski naziv za taj dio opreme, ali eto, sklona sam opisima danas), odradili smo i razne sprave, pretežno targetirane na noge (budući da sam na početku rekla dečkima u Kinezisu da mi je to ‘kritična zona’). Nikola mi je sa strpljenjem objasnio svaku spravu i kak se točno koristi i spremno odgovorio na svaki moj “A zakaj ja to ne bi mogla ovak? A kaj se dogodi ako ja to napravim onak?…” (ponekad kad ovak pročitam i prisjetim se kakva pitanja postavljam ne vidim pretjeranu razliku između mene i prosječnog petogodišnjaka, ali to su teme za neke druge stručnjake).
Trening smo odradili, namučili smo se – ja fizički, a Nikola psihički pored mene. Poslije treninga u svlačionici mi se dogodilo super iskustvo, kontra onome kaj sam očekivala. Naime, ja takva na samrti nakon treninga, mokra, znojna i i dalje ne mršava se oblačim i spremam za tuširanje, a u prostoriju ulaze dvije cure. Jedna slične moje konstrukcije, a druga u apsolutno savršenoj formi s definiranim trbušnjacima. Ja pozdravim i one krenu pričati, poticati jedna drugu pa i mene jer sam u prostoriji, međusobno djeliti komplimente i u baš ni jednom trenutku ova “isklesana” cura ne priča s nas dvije ko da smo lošije nego ustvari obje potiče da nastavimo s treningom i priča da je i njoj teško.
Zakaj sam to spomenula? Zato jer sam pričala s puno ljudi u životu (ko bi si mislil?), a puno njih s kojima sam pričala o teretani imaju stav u ovom smjeru: “Ma ja ti doma malo tak vježbam, kaj bum ja u teretani takav, pa nebrem zdići ni XX kil…” ili “pa nebrem zbežati ni XX minut” ili meni apsolutni favorit “Kad smršavim onda budem se upisala u teretanu”. Ako ikad dođete u teratanu i stvarno se trudite i vježbate i niste u formi, ali pokušavate doći u formu i vidite nekoga ko je u super formi, a gleda vas posprdno, pokažite mu jezik (htela sam napisati nešto puno gore, ali da ne ispadne da promoviram nasilje) u ime svih normalnih ljudi koji shvaćaju da teretana služi za to da od tijela koje imate sad napravite tijelo koje bi htjeli.
Evo jedan veliki dugi slinavi jezik za sve one koji su ikad osuđivali ikoga ko se trudi i vježba, kak god on smješno/nesposobno/jadno/kakveć izgledao. Evo ga.
Pozdrav tim curama, ako slučajno čitaju i hvala vam da sam se nakon tog teškog treninga osjećala stvarno super. Nadam se da se nekom prilikom opet vidimo u svlačionici.
Moj prvotni dogovor s trenerima je bio da ja u teretani vježbam s njima (Andrija ili Nikola) tri puta tjedno, a još tri dana sama vježbam prema njihovim uputama, ali doma (odnosno negdje vani). Ja se toga držim. Djelomično zato jer hoću, ali i djelomično zato jer vjerujem da bi oni znali da jedan dan ne radim ništa pa me toga malo strah. Uglavnom držim se toga. Ovaj tjedan je bio specifičan. Nakon odrađenog ponedjeljka, utorak sam odradila doma. Malo vijače, malo bicikla, malo trčanja. Svega po malo, a ustvari se nakupi dosta.
U srijedu sam saznala da moram raditi popodne, isto ko i četvrtak i petak kaj je značilo da otpadaju dva termina teretane, odnosno da sam se s Nikolom u Kinezisu družila samo u ponedjeljak. Nakon tog saznanja bila sam uvjerena da budem ovaj tjedan završila u plusu (kilažnom). Mislila sam da bude ovo prvi tjedan kad budem morala priznati da to sama ne mogu i bila sam skoro u pravu. Sjetila sam se Andrijinih savjeta o vježbanju doma i prehrani i pokušavala sam se toga držati i u srijedu i u četvrtak i išlo mi je super, a onda je počeo Špancirfest.
Budući da su svi kolumnisti Varaždinskog.hr pisali o Špancirfestu, a ja se hoću uklopiti u ekipu, budem i ja, ali samo malo. Ja samo hoću reći SVAKA TI ČAST osobi koja uspije za vrijeme Špancirfesta koje je u narodu poznato kao vrijeme dugih izlazaka, langoša s vrhnjem i češnjakom (jer one anomalije u obliku kalcone langoša ne priznam), pive, koktela i od nedavno novih narušivača dijete – Talijana u Uršulinskoj, održati svoju dijetu. Svaka ti čast ti takva osobo koja si rijetka ko šljokasti jednorog. Molim te da mi u komentaru objasniš kak ti to uspjeva.
Moj tjedan vježbanja prilično je narušen u tri dana, ali nakon vaganja malo mi je laknulo. Vaga se nije pomaknula. Ok, istina, nema gubitka kaj je stvarno loše budući da, da je normalan tjedan, bilo bi ga sigurno, ali opet, nema ni plusa, a to je ustvari najbitnije (ako se mene pita).
Za drugi sam tjedan s dečkima u Kinezisu dogovorila termine koji mi se sva tri puta skroz uklapaju u raspored (hvala dečki!) pa idući tjedan nastavljamo po starom. Uz to, naletela sam na sniženje (stvarno dobro sniženje, a već sam pisala kakva sam ja sa sniženjima, a to je onda rezultiralo tim da mi je barem troje ljudi objasnilo kaj je dvofazna utičnica) gela protiv celulita. Kupila sam ga i cijena je bila 27 kuna, sniženo s puno previše kuna. Isprobala budem ga ovaj tjedan pa drugi tjedan javim dal sam od njega samo jako ljepljiva ili se nekaj možda i događa, onda budem napisala i točno koji je to gel i gdje ga ima za kupiti.
Ako ste mislili da me od sutra čeka lagani tjedan, prevarili ste se. Zakaj ste se prevarili? Zato jer sam ja jučer napravila jednu veliku grešku. Sva puna elana, u 10 ujutro nazvala sam Nikolu da ga pitam za slobodne termine (kao, da on vidi kak se ja interesiram i kak sam orna). Sve bi to bilo super da jučer nije bila nedjelja. Neradna nedjelja. Neradna nedjelja u 10 ujutro. Neradna nedjelja u 10 ujutro nakon cijele noći ludog provoda na Špancirfestu. Nikola, oprosti kaj sam te probudila. Molim te da se sutrašnji trening ne svede na 4 sata trčanja. Hvala ti!
