Bili su tih devedesetih – kada su ostali bez posla u Sloveniji – dovoljno mladi da s dvadeset godina radnoga staža nisu mogli ni pomisliti na mirovinu. Opet, sa svoja zamalo četiri desetljeća na plećima bili su prestari da bi ih itko htio zaposliti. Nije im bilo druge nego naći nešto od čega će živjeti sa svoje dvije kćeri.
Nosile stupiće za vinograd
Krenuli su od nule, ulažući najprije njegovu, a zatim i njezinu otpremninu u posao s jedne strane prepun neizvjesnosti, a s druge strane jedini s kojim su mogli pokušati. Na pola hektara zemlje koju su imali u Jurovčaku, u općini Sveti Martin na Muri, Biserka i Radenko Hažić posadili su jabuke. Godinu kasnije kupili su hektar zemlje i podigli prvi nasad vinograda. Korak po korak ulagali su zarađeno, oprezno dizali kredite, raspoređivali poticaje…
Danas je Hažićima itekako jasno da su više nego dobro postupili kad su se odlučili prihvatiti voćarstva i vinogradarstva. Nemaju ni dugova ni kredita, a sva zemlja koju obrađuju njihova je.
– Išlo je polako. Ništa se ne može postići preko noći. Ali, ako jednom stanete, gotovo je – kažu supružnici Hažić.
Od početnih pola hektara gole zemlje danas na svojih 8,6 hektara voćnjaka i vinograda imaju oko 300 tona jabuka, proizvedu 3000 litara soka od jabuka, 1000 litara jabučnog octa, u prodaji imaju i sušene jabuke, te sušenu koprivu i bazgu, za čaj. Godišnje naprave i oko 20.000 litara vina.
Sve svoje proizvode prodaju mahom na kućnome pragu, odnosno u Vinskoj kući Hažić, koju su s puno stila uredili prije šest godina. Tik je uz njihov dom u Jurovčaku. Mlađa kći Biserke i Radenka, Valentina, završila je agronomski fakultet, smjer voćarstvo i vinogradarstvo. Tatjana je po struci diplomirana ekonomistica, smjer turistički menadžment.
– Sjećam se kad smo sestra i ja bile male kako smo trčkarale po mekoj tek isfrezanoj zemlji i pomagale mami i tati noseći drvene stupiće za naš prvi vinograd – priča Tatjana Hažić, zadužena za marketinšku stranu uspješne obiteljske priče. Ona je nakon studija zanat osam godina pekla u toplicama Sveti Martin i od konobarice dogurala do direktorice marketinga.
– Onda sam otišla – govori dok se oko njezinih nogu vrzmaju Aspira i Boni, ljubimci koje je udomila. Jedno je vrijeme Tatjana živjela u Čakovcu. Kaže da su joj trebali mjeseci da se privikne na život u gradu. Nedostajalo joj je prostranstva pa se vratila kući, na imanje gdje se i živi i radi pod sloganom OPG-a “Zdravlje po domaćem”. – Sad mi je srce na mjestu – kaže Tatjana.
Hažići od 2012. godine proizvode i električnu energiju iz solarnih panela. Vrijednost te investicije iznosila je 180.000 kuna, a za šest godina sve uloženo će im se, računaju, i vratiti. – Tata kaže da mu je to, nakon sestre i mene, najbolja investicija u životu – kaže smijući se Tatjana.
Na njihovu imanju je i hladnjača kapaciteta 120 tona. Do 2005. godine Radenko se bavio i pčelarstvom i imao je 120 košnica. Od proizvodnje meda morali su odustati jer se fizički nisu uspjeli posvetiti i pčelarstvu. Kad je 2005. godine OPG Hažićevih dobio kredit HBOR-a s kamatom koju je sufinanciralo Ministarstvo poljoprivrede, imali su prilike učiniti veliki korak naprijed. Otkupili su zemljište koje su imali u najmu, kupili još jedan i pol hektar i podigli novi nasad voćnjaka. Na tri hektara postavili su protugradne mreže i uredili sustav navodnjavanja.
Što klopotec priča selu
Iskoristili su i sredstva operativnog programa u poljoprivredi, dobivena nekoliko godina kasnije, pa podigli 0,6 hektara traminca mirisavog od kojeg danas proizvode vrhunsko vino, nagrađivano na sajmovima i izložbama. To je ujedno i vino njihove vinske kuće za koju su dio sredstava dobili na natječaju Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice.
– Započeli smo preradu na malo i vidjeli da tržiše prihvaća naše proizvode. Jabuke za čips ručno režemo pa namačemo u C-vitamin i sušimo 24 sata u našoj sušari s centralnim grijanjem na drva. Za 100 grama sušenih potreban je kilogram svježih jabuka – priča Tatjana izlazeći na terasu s koje se pruža pogled na vinograde i veliki drveni klopotec, izdignut između vinske i obiteljske kuće. To je drvena naprava koja svojom lupom tjera ptice, da ne bi pojele grožđe.
– Mi smo našem klopotcu, zato što je velik i nepodesan za razmontiranje, svezali “krila”. Odvezat ćemo ih na Svetoga Bartola, 24. kolovoza, kada se inače postavljaju klopotci i svojim zvukom plaše škovrce (čvorke, nap. a.) do Martinja, 11. studenoga. Ako ga domaćini do tada ne uklone, po starim običajima ukradu ga seoski dečki i za otkupninu traže vino. Predaja kaže da klopotec stoji na bregu zato da bi vidio što se u selu događa i da svojim klopotanjem prepričava te događaje – objašnjava.
“Ded je baki kapu kupil”, “De te primem tam te bom” – neki su od događaja koje “priča” klopotec. Onaj u dvorištu Hažićevih zasigurno je rekao i “Ovo kaj oni delaju, bu na dobro zašlo”. Više pročitajte klikom ovdje.
NAGRADA ČITATELJA: Od 28. kolovoza do 8. rujna čitatelji Večernjeg lista mogu glasovati telefonom i SMS-om za najbolje obiteljsko gospodarstvo po svom izboru