Gledam promišljajem i ponizno ovogodišnje Križne putove po našim župama i vidim Isusa izmučenoga i puno Cirenaca koji žele izmučenom i poniženom Kristu nositi njegov teški križ.
U tom izmučenom i poniženom Isusu vidim svoju Hrvatsku i svoje Međimurje. Upravo tako, Hrvatsku i Međimurje izmučene i ponižene od raznih pilata i đelata, koji bezčovječnost uzdižu na nepodnošljivu lakoću ubijanja i umiranja. Uzalud se trudili Cirenci, ovi i oni, križ je sve teži, posrtaji sve češći, silne uvrede i poniženja do bola i krvi probadaju ljudsko biće koje Stvoritelj nije tako zamislio, jer ga je stvorio na sliku i priliku svoju.
Bezčovječnost je dosegla takve razmjere da se patnici više ne bore, dok đelati i mučitelji udaraju sa svih strana, ali tako da žrtva ne umire odmah nego krvari na svom putu na dno dna, dok ne ostane bez korice kruha i krova nad glavom. Krov nad glavom uzeti žrtvi izmućenoj i napaćenoj, đelatu bezčovječnom je najslađe, jer njegovoj sreći neće biti kraja kada ugleda žrtvu bez krova nad glavom prikovanu uz smeće i smrad nekog napuštenog kuta na ovoj zemlji po kojoj je nekada Spasitelj hodao, sve dok ga upravo takvi, kakvi danas kroje sudbinu onoj istinskoj i rodoljubnoj Hrvatskoj nisu zabili oštre čavle u izmućene ruke i posrnule noge.
A Cirenca baciše negdje među grmlje i prnje koje je ostalo od onih koji su se trudili biti drugačiji od mučitelja i Cirenca, drugi bezosjećajni Cirenci zgaziše. Bijaše na Križnim putovima u Svetom Jurju na Bregu i Svetom Martinu na Muri, mnogo Cirenaca, no to bijaše ljudi koji su i u svakodnevnom životu Cirenci.
Onih drugih koji se krase debelim autima, jahtama i bazenima, koji uzimaju svojim potlaćenim radnicima i službenicima nije bilo. Oni će doći na Uskrs, visoko držati brade i pogledima kositi Cirence. Na Križnim putima tek jedna Veronika, a ovoj Hrvatskoj potrebno je tisuće Veronika, da obrišu lica, poniženih, neplaćenih i otpuštenih težaka koji su u stvari prava slika Isusa Krista, izmućenog i napaćenog.
A Veronike ni otkuda. Niti one iz mnoštva niti ove svagdašnje. Kao da se uplašila da neće moći pružiti toliko rubaca koliko je oznojenih i ranjenih lica pravednika, kojima je i Uskrs sve teži i dalji, gotovo nedostupan jer ispriječiše se tajkuni, bogatuni i menađeri svih vrsti. Koji bi sigurno poderali Veronikin rubac, kako ona ne bi obrisala izmućeno lice, jer oni žele uživati u boli i ranama sluge svoga.
Poniženom Međimurju i ranjenoj i podijeljenoj Hrvatskoj potrebna je Veronika.
