U današnje vrijeme brzog i stresnog načina života, informacijska tehnologija koja svaki dan napreduje velikom brzinom, način života i odijevanja koji nemaju granice, u toj jurnjavi zaboravljamo na prošlost, na uspomene, na stare stvari i na stare običaje.
Život bez uspomena na prošle godine, na svoje pretke, na način života, mogli bi reći – to je život bez vrijednosti, a time se mnogi slažu. U Međimurju ljudi još uvijek čuvaju nošnje svojih roditelja, baka i djedova, no malo je neobično da netko u svojoj kući ima uređenu jednu sobu poput svojevrsnog etno muzeja.
Upravo tako je u Goričanu. Josip Harmicar je zaljubljenik u međimursku baštinu, kulturu, stare običaje i povijest. U svojoj kući, u sobi ima svoju privatnu etno zbirku. Ova svojevrsna etno zbirka nije nastala preko noći, nego strpljivim dugogodišnjim sakupljanjem svakakvih starih stvari koje su ga podsjećale na život prije šezdesetak i više godina u Goričanu i Međimurju.
Počeo je s čuvanjem i pospremanjem stvari koje je imao kod kuće, a poslije je počeo sakupljati stare i rijetke predmete koje su mnogi bacali iz kuća. Također je skupljao nošnje i odjeću koju su mnogi htjeli zapaliti, ali je Joža, kako ga zovu u Goričanu, u njima vidio neprocjenljivu kulturnu vrijednost. Za tu njegovu ljubav – hobi sakupljanja starina znaju mještani, prijatelji i rodbina, te mu daruju stare predmete koje imaju ili nađu.
Josip Harmicar rođen je 1946. godine u Goričanu, u obitelji Marije i Ignaca Harmicar. Živjeli su na “Kakiji” – današnji Trg svetog Leonarda. Završio je srednju školu za strojara, radio je u Sloveniji, a nakon toga se vratio bliže domu. Radio u Vodoprivredi Varaždin, a poslije u Vodogradnji Varaždin kao poslovođa na održavanju obrambenih nasipa rijeka Drave i Mure.
Josip Harmicar je poznati društveni čovjek u Goričanu unatoč njegovim godinama. U dva mandata bio je predsjednik HKUD-a Goričan, bio predsjednik društva Naša djeca, član je mnogih udruga u mjestu. Također je bio dopredsjednik zajednice HKUU Međimurske županije i delegat u Hrvatskom saboru kulture, član izvršnog odbora SIZ-a za kulturu u Čakovcu te usko surađuje sa Hrvatima preko Mure u Mađarskoj. Joža je poznati zabavljač “biškup” na krštenjima mošta i na Vincekovo po Međimurju i u mađarskim goricama.
Danas Josip provodi umirovljeničke dane sa suprugom Terezijom u Goričanu, s kojom je u braku od 1970. godine. Imaju troje djece – Maria, Mladena i Marijanu koji su također bili aktivni članovi HKUD-a Goričan. Kao velika većina Međimuraca napravili su veliku kuću, puno gospodarskih objekata, ali današnji način života je takav da nisu jedini koji žive sami, ali kažu da ih djeca i unuci posjećuju redovito.
Uz razgledavanje etno zbirke Joži sam postavio nekoliko pitanja.
Kada ste počeli sa sakupljanjem starih predmeta, nošnji, i što Vas je navelo na to?
– U sebi nosim ljubav prema starinama, imam neku “žicu” koja me vuče dalje i dalje, i jednostavno sam kao neki ovisnik koji traži neku staru stvar ili stari dokument. Prije četrdeset pet godina kupio sam slike sa kipom Sv. Antuna i kipom Svete obitelji, puno stvari imali smo kod kuće, spremao sam to na tavan, polako se to kako bi rekli “kupčalo” i puno toga nakupilo.
Imali smo doma muške i ženske narodne nošnje naših roditelja, svoje nošnje i to smo ja i supruga željeli sačuvati i za sebe i buduće generacije. Moram se zahvaliti svojoj supruzi Tereziji koja mi je davala veliku potporu, pomagala mi oko skupljanja i uređivanja naše etno zbirke.
Koliko eksponata imate, i koji Vam je predmet najdraži?
– Nisam brojao, no mogu reći da imamo preko petsto eksponata – što narodnih nošnji iz Goričana, obuće, seljačkih ancuga svih boja, poljoprivredno oruđe i alat (vetrenica, mlin, sečkara, plugovi, ornice, petrolejki, tkalački stan sa kodeljom i povesmom, ručno pisanih i štampanih dokumenata iz prošlosti), a neki su dokumenti ili predmeti stariji više od sto godina. Teško je govoriti o najdražem predmetu…
Svaki predmet ima svoju priču, kako se našao, dobio, mogla bi se napisati knjiga o njima. Posjedujem ručno pisanu i štampanu arhivu o Goričanu, stare dokumente o cehovskom i vatrogasnom društvu, o povijesti organiziranog pjevanja u Goričanu. Imam jednu knjigu izdanu 1899. godine, a zove se “Priručnik za političku upravnu službu kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji”, autor je Milan Smrekar, što je preteča današnjih zakona, pravilnika, statuta i opisa obavljanja poslova državnih zanimanja.
Bili ste predsjednik HKUD-a Goričan u dva mandata, kakav je bio rad u društvu za to vrijeme, gdje ste sve nastupali?
– Svaki mandat je specifičan za sebe, počneš raditi s onim što naslijediš, pokušavaš ostaviti svoj trag kao što su ga ostavili tvoji prethodnici. Koliko uspiješ ili si uspio, to trebaju drugi ocijeniti, ali ja sam zadovoljan sa onim što sam napravio. Jako je bitno da nema velike generacijske razlike među članovima, a pogotovo u folkloru, dok u drugim sekcijama nije tako bitno.
Sam rad u društvu nije monoton, mlađi imaju svoje nestašluke, dok stariji imaju ozbiljnost za rad i kad se sve to izbalansira društvo super funkcionira. Moram priznati da nije uvijek bilo sjajno i bajno, ali suradnja sa voditeljima sekcija uvijek je “klapala”. Ne smijemo zaboraviti roditelje ondašnjih mladih članova, mada su i oni sad već roditelji i njihove bake, koji su poticali djecu na ples, održavali nošnje i slali ih na probe. Zato im se svima najljepše zahvaljujem, isto tako se zahvaljujem i sadašnjim članovima i voditeljima na očuvanju naše kulturne baštine i svim simpatizerima i sponzorima HKUD-a Goričan.
Teško je nabrojati sve nastupe nakon toliko godina u mom mandatu, ali nabrojati ću one najvažnije. Nastupali smo na svim županijskim folklornim smotrama i smotrama dramskih amatera u Međimurju, zatim smo nastupali na Vinkovačkim jesenima i Brodskom kolu. Također smo nastupali u Koprivnici, Čakovcu, Zagrebu, Mariboru, Visokom, Bizovcu, Samoboru, Zagrebu, Mariji Bistrici,te u inozemstvu i to u : Grazu, Ingolstadtu, Schrambergu, Karlsruheu, u Mađarskoj, u Ljubljani – mislim da sam glavninu nabrojao. Snimili smo audio kazetu “Igrajte nam mužikaši”, kupili novi razglas, nabavljali nove instrumente i nastupali u televizijskim emisijama.
Svojim ste djelovanjem u kulturi i svojim poznanstvima promovirali svoje mjesto. Surađivali ste u izradi monografije o Goričanu, bavili se istraživanjem povijesti organiziranog pjevanje u Goričanu. Ove godine trebala bi biti proslava 90. godišnjice rada Crkvenog zbora i HKUD-a Goričan – recite nam svoje mišljenje o tome.
– U svoja dva mandata predsjednika HKUD-a Goričan od 1991. do 1996. i od 1998. do 2000. godine kad sam zbog bolesti podnio ostavku, uvijek sam promovirao Goričan, našu kulturu i običaje. Sjećam se da je 1993. godine skoro cijelo mjesto Goričan išlo na posvećenje nove crkve u Serdahel u Mađarsku, a uz njih su išli i Limena glazba Goričan, Ceško društvo, HKUD, te svećenici Antun Hoblaj i Pavao Markač.
Pomagao sam Stjepanu Hranjecu oko izrade monografije o Goričanu, svojim dokumentima i nekim saznanjima koje se prenose s koljena na koljeno o događajima u Goričanu. Moram spomenuti i prijatelja Stjepana Lesingera sa kojim sam puno surađivao i još danas zajedno surađujemo jer želimo da se povijest o životu u Goričanu ne zaboravi.
Povijest organiziranog pjevanja u Goričanu veže se za 1925. godinu kada je u Draškovcu na “Rokovo” crkveni pjevački zbor pjevao u crkvi na misi, a poslije su na pozornici ispred crkve pjevali međimurske pjesme. Uz to se navodi se i prva pjesma koju su pjevali – “Tisućutristo prođe ljeta”. Znači ove godine slavi se 90. godina organiziranog pjevanja u Goričanu i to je veliki jubilej.
Kakva bude i da li će biti proslava, ne znam, ali nadam se da bude, jer su to mještani Goričana zaslužili. Tom se proslavom zahvaljujemo svima bivšima i sadašnjima pjevačima u crkvenom zboru župe Goričan i članovima HKUD-a Goričanna očuvanju kulturne baštine. Želja mi je da se više mladih mještana uključi u rad društava i udruga, jer se time kulturna baština, običaji pronose na buduće generacije i nesmiju se zaboraviti.
