I kakvi su to ljudi koji mogu kupiti kuću iz koje je banka, štedionica, odvjetničko društvo ili kako se to lijepo kaže, a nepravedno zvuči “vjerovnik”, isto tako moderno kaže deložirao čovjeka ili obitelj koji su zapali u probleme, a da su jedino krivi što su vjerovali tim istim vjerovnicima i pravnoj državi.
Naslov i prvu rečenicu izrekli su ili postavili dva muškarca, jedan iz Knezovca, drugi iz Ivanovca, potreseni svime što se događa u Lijepoj našoj, sa ljudima koji zbog nekoliko tisuća kuna ostaju bez svog doma. A dom je nešto najvrijednije za našeg čovjeka i nije bez vraga uzrečica “za dom spremni”, ma koliko je mnogi željeli proglasiti čak fašistoidnom, zapravo jasan izričaj našeg čovjeka da mu je dom sve, da je za njega bio spreman i ginuti, kažu moji sugovornici.
I nije se teško s njima složiti, jer dom ili kuća je našem čovjeku Hrvatu i Međimurcu sve, da bi ga ili je izgradio odlazio je u svijet gdje je trpio i šparao svaku marku, schiling, franak, liru, rublju, dolar ili krunu, kako bi doma u svojoj Hrvatskoj i Međimurju izgradio dom ili kućicu, u kojoj ili kojem bi njegova obitelj imala mir. Sve za dom i kuću govore generacije naših ljudi i tako se ponašaju i dom ili kuća im je nakon obitelji sve na svijetu.
Auto i je i nije bitan, ali kuća. Naravno da su mnogi uzimali i kredite što je svugdje u svijet najnormalniji i najobičniji način da se nešto stvori i potom lako otplati jer imaš siguran posao. Bilo je tako i u Hrvatskoj dok su banke bile naše i gotovo da nitko ne pamti da su zbog neotplaćivanja kredita banke ili odvjetnici ljude iz kuća tjerali. Ako je bilo dugova uzelo se nešto iz kuće, štale, svinjca, s njive, ali dom se čovjeku nije dirao.
Sve do dana kada su banke prodane strancima, kada su u odvjetničke fotelje zasjele neke bezbojne i bezosjećajne osobe, kojima je na umu samo profit i zarada. Ljudima uzimaju kuće, iseljavaju ih zajedno s djecom i ostavljaju na ulici. Bez da boju na licu promjene ili zatrepću očima, čekajući da “specijalne postrojbe” učine svoje i bezosjećajno izbace ljude iz njihovog toplog doma. Malo je ili gotovo nema ljudi koji ne žele otplaćivati kredite, već oni to ne mogu, traže odgode, počeke, ali što vrijedi kad “pohlepnici” žele svoje.
Sve su ovo zborila dva mudra čovjeka, naša čitatelja, jedan na radu u Nizozemskoj, drugi u Njemačkoj, više puta postavljajući pitanja, kakvi su to ljudi, koji ljude iz kuća tjeraju i kakvi ljudi te kuće kupuju i potom mirno u njima spavaju?. Meni osobno je najtužnije kada čujem kako mediji bruje koliko milijardi kuna Hrvati duguju bankama i drugim vjerovnicima, a nitko, ali baš nitko ne kaže ili piše, koliko netko duguje tim ljudima, koji prvo završe na ulici, potom u bolnici, naravno ako je mogu platiti i na kraju u grobu.
Jer, nisu uspjeli očuvati svoj dom za kojeg su bili spremni dati zdravlje na “baušetlama”, kanalima, prugama, staračkim domovima, “špitalima” i pitaj Boga gdje sve nisu radili.Vraćam se na naslov, kako bih nekoga potaknuo da se stvarno pobrine za ljude koji su bespomoćni i u strahu da zbog nekog duga kojeg žele, ali ne mogu vratiti ne ostanu bez doma. Deseta božja zapovijed kaže: “Ne poželi nikakve tuđe stvari. Niti kuću čovjekovu, niti slugu njegovog, niti vola njegovog, ništa tuđega”.
Evo pred Korizmu, bankari, odvjetnici, “vjerovnici” i oni koji dolazite u sudske odaje pogledati na oglasu čija kuća je na prodaju, da je kupite “zabadaf”, razmislite o 10. zapovijedi. Nikako ne želim kazati da dugove ne treba vraćati, ali kažem da treba biti razuman i čovjeku ne uzeti njegov dom ili kuću njegovu.
