Još nekoliko dana i u našim će se kalendarima preklopiti ili prekrižiti, zavisno kakav kalendar imamo, prvi ovogodišnji mjesec, koji je od prvih njegovih dana pa do evo četvrtfinala svjetskog rukometnog prvenstva bio prepun zbivanja.
Moram priznati kako mi već nedostaje vedar osmijeh nove hrvatske predsjednice, koja se očito povukla iz javnosti kako bi pripremila sve što će joj trebati u prvim danima njezinog predsjedanja našom Domovinom. Predsjednički izbori su bili prava zabava u odnosu na zbivanja u svezi i oko švicarskog franka, odnosno oko ljudi koji imaju kredite u silno rastućoj švicarskoj valuti, koja je mnoge Hrvate i Hrvatice i stanovnike Hrvatske dovela do ludila.
Švicarskim francima i kreditima mediji, političari, ekonomski stručnjaci, pravnici i analitičari dali su puno prostora. Kao rijetko kada odlučno je, premda s velikim kašnjenjem intervenirala i Hrvatska vlada, zamrzavanjem srednjeg tečaja švicarskog franka i pozivom vjerovnicima da oproste dio dugova onima kojima je najteže. Eeee, tu je sada pitanje kome je najteže? Svi će kazati onim najsiromašnijima. Istina to je ljudski, premda u ovim trenucima s više adresa pomalo i licemjerno.
Znam da sam jedan od prvih ako ne i prvi od svih novinara pred više od dvije godine pisao o problemima sa kreditima u švicarskim francima o kojima sam doznao što iz vlastitog iskustva, što iz razgovora s onima koji su po nagovorima bankara uzimali kredite u “švicarcima” jer u eurima ili kunama ih nisu mogli dobiti.
Govorili su ljudi kako su plaćali i plaćali obroke kredita, ponekad kasnili jer nisu dobili plaćeno mlijeko, pak im se kamata uvećavala, da bi nakon nekoliko godina otplate kredita stanje duga prema banci bilo veće od uzetog kredita. Priča bi išla daleko i da nije bilo Ivana Vilibora Sinčića, svaki bi čovjek ponaosob probleme s bankama rješavao kako zna i može, gubio kuću, uglavnom kuću i druge vrijednosti i u najblažem primjeru bio doživotno blokiran u ne samo svoj banci nego u svim bankama u Hrvatskoj, jer FINA je neumoljiva.
Sinčić je pokrenuo grudu koja još nije postala lavina i Vlada je počela razmišljati. Na žalost ne i banke koliko god ih na to tjerale Vladine odluke i propisi. Priča mi jedan farmer koji ima kredit u švicarskim francima da mu baš ne ide s bankom onako kako je očekivao i da su “na terenu” stvari drugačije nego li se to čini ako se oslanjamo na odredbe ii izvješća s raznih poslovnih i inih okruglih stolova i tribina.
“Švicarci” hrvatskim štalama pritisnuli su farmere do “štokova” njihovih farmi i pitanje koliko njih će se iz toga izvući. A stara je hrvatska uzrečica; “Vrag bu došeo na svet kad bude seljak dužen i krave z štale morao prodati”. Stoga vapim i proklinjem bankare da se smiluju i da pomognu svima koji imaju kredite u “švicarcima” jer svatko od njih je siromašan.
Vincekovo nas je trebalo obradovati ali nije. Na Vincekovo, 22. siječnja niti je “sunce peklo kaj bi vino v lagve teklo”, niti “se vrabec nej v malo vode skopal” niti se ” s krova nejso kaplice vode cedile” kaj bi Vinceka okrejpile. A to bi trebalo značiti da vinska godina bude slaba.
Vjerujem da ne bude tak i da bu dragi Božek dao dosti vina i oslobodil “švicarve dužnike”, kaj bude nam ljeto lijepo i veselo. Već su počeli “maškori” a oni puno toga hudoga moreju v stran stirati. Zlatna rukometna medalja iz Katara bi bila sjajna uvod u bolji mjesec od siječnja.
