Uhljebljivanje “na lopate” nažalost nije novost za naše društvo. Ali ipak je odgovor kojeg je Dragutin Lesar dobio na svoje saborsko pitanje “koliko ljudi radi u državnim agencijama, zavodima, fondovima?” mnoge normalne ljude opalilo poput meteora. Svi smo znali da je broj velik, ali nitko nije očekivao da jestanje baš toliko grozno.
Naime, broj seže više nego li jedna Petrinja, Kutina, Trogir ili Opatija imaju stanovnika. Ukratko, oko 15.000 ljudi zaposleno je u 40 državnih agencija, 16 zavoda i 5 fondova. Za mnoge od njih nismo niti čuli, a još je opskurnije što oni uistinu rade. Ima tu svega i svačega. Od Agencije za obnovu osječke Tvrđe gdje radi samo jedna osoba, do Financijske agencije gdje ih je zaposleno 3.128.
Od duplanja agencija istog područja rada poput Hrvatske agencije za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata i Agencije za obveznu zaliha nafte i plina. Ako netko misli da je besmisleno što postoje dvije agencije koje se vežu za isti posao neka ne živi u zabludi. Ima toga još. Naime, postoje dvije agencije za poljoprivredu te još dvije koje se vežu za njihov posao (znači ukupno četiri).
Na takav podatak, znajući u kakvom je stanju poljoprivreda u Hrvatskoj, čovjek može samo plakati i nadati se da se neće javiti neki “genijalac” koji će rješenje problema (zašto Hrvatska uvozi pšenicu pored žitnice Slavonije ili zašto Hrvatska uvozi krumpir pored Like i Korduna gdje krumpir raste i na divlje po šumama) vidjeti u osnivanju još pokoje agencije. Postoji tu još Agencija za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu sa gotovo 200 zaposlenih, iako je riječ o poslu kojeg može raditi jedna komisija stručnjaka kao što je to u Belgiji ili Finskoj.
Pa imamo još Agenciju za lijekove i medicinske proizvode, Agenciju za pravni promet i posredovanje nekretninama, Agenciju za obalni linijski pomorski promet, Agenciju za ugljikovodike, Hrvatsku regulatorna agencija za mrežne djelatnosti, Hrvatsku agencija za nadzor financijskih usluga, itd. itd., itd. Svaka sa svojih stotinu, dvije stotine zaposlenih. Za kraj imamo dva pobjednika ove trivije!
Naime, Hrvatska čak ima zasebnu agenciju za sanaciju banaka! Da, dobro ste pročitali. Zove se Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i služi da financiranje banaka (dakako, državnim novcem građana) kada se sirote i jadne bankice nađu u neprilikama. Sljedeća genijalna agencija je Agencija za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada. Pa ukoliko izgradite neboder na Brijunima, ne brinite, imate agenciju kojoj se možemo obratiti ukoliko se nađete u problemu.
Tu su i fondovi: Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Fond za naknadu oduzete imovine, Fond za stipendiranje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i njihove djece i Fond za obnovu Vukovara. Ali svakako je najatraktivniji Fond za razgradnju i zbrinjavanje radioaktivnog otpada nuklearke Krško, gdje radi 12 ljudi.
Sa zavodima je stvar podjednako tragična. U 16 zavoda zaposleno je čak 7.868 ljudi. Među njima naširoko poznati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i Hrvatski zavod za zapošljavanje. Ali tu su i neki zavodi za koje uistinu treba upotrijebiti maštu zašto postoje kao zavodi, a ne kao obična radna tijela koja bi trošila neusporedivo manje novaca: Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, Hrvatski restauratorski zavod, Hrvatski zavod za prostorni razvoj ili Hrvatski zavod za telemedicinu, a najbizarniji je svakako Zavod za obnovu Dubrovnika.
I ne, ukoliko ste pomislili da je ovdje kraj – prevalili ste se. Naime, ne zaboravimo da ovdje govorimo samo o državnim agencijama, zavodima i fondovima, te ukoliko bismo dodali agencije, zavode i fondove u rukama županija broj strelovito seže himalajske vrhove! Ukoliko netko od vas, koji ovo čitate, uistinu mislite da je ova gomila birokratskih tijela uistinu potrebna za normalno funkcioniranje zemlje, nešto ozbiljno nije u redu s vama.
Kako to mislim? Pa ovako: više od pola područja koja ove agencije, zavodi i fondovi pokrivaju u zemljama poput Danske, Švedske, Finske, Slovenije, Estonije, Litve ili Irske pokrivaju najobičnije komisije od nekoliko ljudi. Često stručnjaka koji nisu niti zaposleni u nekakvim državnih tijelima, već samo za svoj posao dobivaju honorar (jer su zaposleni na znanstvenim institutima, sveučilištima, itd.).
Ukoliko postoji značajniji operativni dio za odraditi – njega odrade u resornim ministarstvima zajedno s dotičnom komisijom. I da, često taj posao rade daleko bolje nego naše agencije, zavodi i fondovi sa svojom gomilom zaposlenih. Troškovi su također daleko manji. Belgija i Danska imaju oko 30% manje troškova nego Hrvatska za pokrivanje istih područja. Finska i Švedska oko 40%, a Estonija i Litva čak 50%. Ukoliko se uzme u obzir razlika životnog standarda tada su brojke još drastičnije.
I za kraj, ukoliko ste pomislili da sva ta domaća gomila birokratskog aparata služi samo za uhljebljivanje članova stranaka, od kojih su mnogi po kriterijima struke potpuni nesposobni bezveznjaci, polupismeni kreteni koji pola svojeg radnog vremena vise po Facebooku, koji su bog-zna-kako stigli do nekakve ne suviše zahtjevne fakultetske diplome i koje su oni uistinu pametni (a danas uglavnom nezaposleni ili na putu emigriranja) intelektualno šutirali tokom fakultetskih dana…
Bože moj, što vam pada na pamet? Tko je toliko lud pomisliti da je to rak rana našeg društva? Tko je toliko lud pa misli da je rak smrtonosna bolest ukoliko ga se na vrijeme kirurški ne odstrani? (Ernie Gigante Dešković, pisac, magistar kulturologije, doktorand filozofije)