Živjela sam za svoju obitelj
Kad živiš u malom međimurskom mjestu kao što je naše, što god da ti se dogodi ubrzo se sazna. Nikad se nisam opterećivala tračevima, a nisam ni imala vremena nasjedati s prijateljicama i mlatiti praznu slamu. Moje dvije kćerke dobar dio dana provodile su u srednjoj školi u obližnjem gradiću, a najmlađa, desetogodišnja Ines, kad nikog nije bilo kod kuće, po povratku iz škole navraćala je kod moje mame. Irmica, kako su svi od milja zvali moju majku, živjela je za mene i moje tri kćeri, pa sam ih od malih nogu bez problema ostavljala kod nje. Radila sam u privatnoj tekstilnoj firmi u dvije smjene.
Dugi niz godina pokušavali smo nekako usklađivati obaveze i slobodno vrijeme, međutim, bilo je svakojakih obiteljskih situacija. Majka je bdjela nad svakom od njih čak i više od mene i na poslu sam se osjećala spokojnom, iako uvijek fizički umornom. Sva sreća što je moj muž Martin radio u Austriji, pa nismo nikada imali značajnije financijske trzavice. Djevojke su imale modernu garderobu, pažljivog oca, a naš brak zbog odvojenosti nikad nije došao u pitanje.
Martinova impotencija
Međutim, Martin je posljednjih godina imao probleme sa impotencijom, pa naš seksualni život gotovo i nije postojao. Odbijao je otići k liječniku, a ja sam ga, dakako, razumjela. Muškarci su kompliciraniji što se toga tiče i kad je njihova intima u pitanju, postaju nervozni i osjetljivi. Moja najbolja prijateljica Senka savjetovala mi je da se k liječniku uputim sama, no bojala sam se da Martin ne sazna, jer, kao što rekoh, prokletstvo je živjeti u tako maloj sredini poput naše. U slobodno vrijeme listala sam ženske časopise u nadi da ću naći neko rješenje, da ću naići na neko pismo čitateljice koja se liječniku obraća s istim problemom. Senka mi je, doduše, još savjetovala da nađem ljubavnika i zadovoljim svoje seksualne želje.
Zamolila sam je da to više nikada ne ponovi. Njoj je bilo svejedno, o seksu je pričala vrlo otvoreno, kao da fizički odnos ne mora biti plod emocija već jednostavno, potrebe. Iako je bila u četrdesetoj, djelovala je poput tinejdžerice, uvijek spremna na neku novu avanturu. Nisam joj ništa zamjerala, njezin muž umro je u saobraćajnoj nesreći na petu godišnjicu njihovog braka. Sin joj je već bio gimnazijalac pa si je mogla dozvoliti potpunu slobodu. O svojim iskustvima nije govorila, ali onako u razgovoru uz kavu puno sam od nje naučila.
Moj problem joj je bio rješiv, jer ga gledala na svoj slobodnjački način. Seks mi je nedostajao, ali Martin i ja, već naviknuti, lijegali smo jedno pokraj drugoga iz jednostavne potrebe za odmorom i snom. Pomirila sam se sa situacijom, jer sam smatrala da u životu postoje mnoge druge važne stvari, kao što je odgoj i školovanje naših djevojaka i na kraju, međusobno uvažavanje. Na izvanbračnu avanturu nikad nisam pomišljala, a nisam se ni kretala u takvom društvu da bi mi neki muškarac zapeo za oko. Danas znam da sam propustila mnoge lijepe trenutke, ali eto, kad naučiš život gledati drugim očima, neke stvari ne možeš popraviti.
Sanjin dolazak iz škole sve je promijenio
Hoću reći, živjeli smo mirnim obiteljskim životom, a onda je jedan uobičajeni Sanjin dolazak iz škole sve promijenio. Sanja je pohađala medicinsku školu, a bogatim rječnikom redovito je prepričavala svakodnevne školske situacije. Bila je sklona nezanimljive događaje istreatralizirati do te mjere da su graničili sa fantastikom. Zato smo je slušali samo usput, a dvije godine mlađa Mirela posvetila joj je pažnju samo kad su bili u pitanju… komadi. S vremenom sam se privikla da su “komadi” zapravo zgodni frajeri, a moram priznati brinulo me da ne upadne u loše društvo i da ne zaglibi s jednim od njih. Događaj koji je promijenio naš život za Sanju je bio šokantan, a po povratku iz škole, toga dana, uspjela je samo tiho izustiti… “bok”. Blijedog lica zaključala se u svoju sobu.
Nisam mogla znati što stoji iza njenog lošeg raspoloženja, a ona me zamolila neka je ostavim na miru. Kad se takvo neraspoloženje nastavilo i narednih dana, nisam to više mogla trpjeti i malo sam povisila ton. Pogledala me bojažljivo, zapravo uplašeno. Prvo što mi je palo na pamet bio je da je možda probala drogu ili doživjela neku drugu neugodnu situaciju. Čitajući novine svakog jutra, a što bih drugo i mogla pomisliti. Nisam željela da moja kćerka postane tamo neki…”slučaj”.
Mama, tata ima ljubavnicu i dijete!
– Daj, smiri loptu, majko. Nisam valjda luda da se drogiram! U trećem medicinske? A ne misliš možda da je to sklonost pilećih mozgova? Ne, nisam doživjela ništa neugodno. To nije neugoda što mi se dogodilo, majko. To je sramota koju može isprati samo smrt. Dabogda umre! Vozeći se iz škole, poželjela sam da umre, razumiješ?
– Sanja, o kome govoriš? O onom profi iz matematike? Daj, taj će nadživjeti još mnoge generacije – pokušala sam se nasmiješiti u nadi da ju je nešto takvo izbacilo iz takta. Priča o profesoru Babiću iz matematike bila je stara koliko i svijet. Sanja se zagledala u mene kao da me vidi prvi put, uplašeno i nervozno.
– Govorim o svom ocu, majko. O svom pažljivom i dobrom ocu i tvome mužu. –Sad se njezin glas stišao i pretvorio u jecaje. Rasplakala se kao malo dijete i stropoštala na trosjed. Odmah sam priskočila, ali ona nije dala da je taknem.
– Što se dogodilo ocu ?– ustuknula sam i čekala što će reći.
– Dijete, majko, dijete mu se dogodilo.
– Kakvo dijete, zar je pregazio neko dijete?
– Ti, izgleda, i nemaš neku vezu sa stvarnim životom. Pregazio je ljubavnicu, govorim u navodnicima, pa mu se dogodilo dijete ! Vidim da još ne razumiješ, stoga moram pričati tiho i razgovijetno. Ponekad mi se čini da uopće nisi išla u školu. Sjedni tu kraj mene – rekla je.
Sjela sam vjerujući da je to još jedna od Sanjinih fantazija. Priča je imala naznaku fantastike, ali pomiješanu sa gorkim okusom istine. Nakon svake njezine rečenice poželjela sam se probuditi iz ružnog sna, ali mora se nastavljala.
– Frendica Nina je neki dan donijela fotografije sa rođendana. Htjela mi je pokazati svog novog dečka. Na fotografiji je Martina, njegova mala sestra, slavila treći rođendan. Na slavlju je bilo dvadesetak ljudi.
– I što je tu tako tragično? –pokušala sam biti pribrana jer je priča imala nastavak.
– Tragično je to što sam na fotografiji ugledala tatu.
– Kako to misliš?
– Tata je tu djevojčicu držao u naručju. Kraj njega je stajala lijepa dugokosa žena. Pitala sam Ninu tko je taj čovjek. Rekla je da je to Borisov očuh. Odnosno, Martinin tata. Kad sam rekla da je to moj tata, a ne Martinin, svi su mi se smijali.
– Daj, dijete, pa to je slučajnost. Taj čovjek sigurno tati jako sliči, a ti se odmah uspaničiš. Znaš da tata radi u Austriji i kući dolazi svakih četrnaest dana.
– I Boris, Ninin dečko sa svojom obitelji živi u Austriji – rekla je Sanja tiho.
Martinova impotencija zvala se… Druga žena
Nakon tih riječi značajno smo se pogledale i ja sam sjela tik do nje. Nisam bila spremna na takav razvoj situacije, ali mnogo toga u trenutku mi je postalo jasno. Martinova impotencija zapravo je bilo izbjegavanje bilo kakve prisnosti sa mnom, njegova popustljivost bila je grižnja savjesti. Ipak, još nisam htjela osuditi muža na temelju fotografije koju nisam ni vidjela. Osim toga, ako je Martin djevojčicu i držao u naručju, to ne znači da je on i njezin otac. Posljednje što bih pomislila da me moj muž godinama vara s drugom ženom i živi dvostruki život.
Pa nije mogao živjeti kao pustinjak, vjerojatno se radi o prijateljima koje je upoznao slučajno ili o susjedima u zgradi u kojoj je stanovao. Preostalo je prespavati još nekoliko noći i pričekati njegov dolazak kući. Pokušala sam biti hrabra, a ruka mi je bezbroj puta nehotice primila i natrag spustila telefonsku slušalicu. Sanja je postala tiha i o tome nije više htjela razgovarati. Narednih dana ništa mi nije polazilo za rukom, dok sam noći probdjela stalno razmišljajući o dvadesetak godina našeg braka. Je li moguće da nam se mora dogoditi ovako nešto da konačno počnemo razmišljati o tome koliko se poznajemo? Naravno, ako je istina da moj Martin vodi dvostruki život, ima dvije obitelji, treba mu skinuti kapu kako sve to uspijeva.
Preobrazila sam se u atraktivnu ženu
Sanja je ženu sa slike opisala kao lijepu i njegovanu, pa me to prisililo da proanaliziram svoj izgled u ogledalu. Dakako, prethodnih godina sve sam manje polagala na svoj izgled jer je novac išao na mnoge druge važnije stvari. Odjednom sam se osjetila starom i umornom od života. Pogledala sam u ruke i spustila ih beživotno pokraj tijela. Naš brak se više i nije mogao nazvati brakom. Odvojeni život nas je otuđio, a ja sam uporno pred tim zatvarala oči. Zaboravila sam biti žena, a to je Martinu, s obzirom na situaciju, u potpunosti odgovaralo. Na dan kad se trebao vratiti kući uzela sam godišnji odmor i odmah ujutro naručila se kod frizera. Po njegovoj preporuci, bezlično sivu boju kose zamijenila sam plavom sa nježno crvenkastim pramenovima. Počela sam obilaziti trgovine tjerana emocijama koje su se gomilale u meni.
Kupila sam cipele, kozmetiku, donje rublje, pa čak i bižuteriju kojom sam u nekim mlađim godinama bila opsjednuta. Nije mi padalo na pamet sad uopće misliti na druge neophodne stvari. Kao da sam postojala samo ja, poražena igračica ispred prepunog gledališta. Izmorena trčkaranjem po gradu, sjela sam u kafić u centru. Kroz velike prozore ljudi su žurili svaki u svojem pravcu. Ja se, naprotiv, nisam žurila nikuda. Bila sam dovoljna sama sebi i začudo, spremna na sve što će se dogoditi večeras. Bilo mi je žao naših kćeri, ali cijeli život sam ih učila da se sa problemima treba hvatati ukoštac, što su uglavnom, uz moju pomoć i činile. Kakvo god objašnjenje moj muž imao, o sutrašnjem danu nisam razmišljala. Bila sam zapravo radosna što mi se to događa kad zaokružujem četvrto desetljeće svojega života, a ne desetak godina kasnije. Od trenutka kad me Sanja šokirala viješću pa do trenutka ispijanja te jutarnje kave nisam ispustila nijednu suzu.
Čak sam se nasmijala gledajući vrećice i kutije oko sebe. Već sam unaprijed znala da će mi Sanja reći da sam prolupala i da je u jedan dan nemoguće nadoknaditi deset propuštenih godina. Požurila sam kući i počela pripremati večeru. Kada sam Martinu otvorila ulazna vrata toplo sam se nasmiješila kao uvijek kad sam ga ugledala. Pogledao je u moju obojanu kosu, ali ništa nije komentirao. Djevojke su u sobi gledale televizor i sve tri su mu poslale poljubac kao da se ništa nije dogodilo. Bila sam ponosna na njih što ovakvoj situaciji pristupaju zrelo, u očekivanju da će se sve riješiti razgovorom i mirnim putem. Za večerom je bilo dosta napeto, izostao je onaj uobičajeni živopisni Sanjin monolog kojem je bila sklona. I Stjepanovo lice mi se činilo drugačijim nego inače. Kao da je predosjećao taj prijelomni trenutak našeg zajedničkog života. U glavi nisam mogla složiti rečenicu kojom bih mu se obratila i načela temu koja nas je gušila. U trenutku kad su se djevojke povukle na spavanje, na moje iznenađenje, muž je prvi probio led.
Trenutak istine
– Umoran sam od vožnje, ali moram razgovarati s tobom. To želim već duže vrijeme, no nikako da procijenim kad je pravi trenutak. Previše smo toga prošli zajedno i… – Riječi su mu zastale u grlu, a u očima zasjale suze. – Ne mogu više živjeti s time.
– S čime? – Vrlo mirno sam ga gledala u oči, dok mi je srce kucalo u grlu. Nije mi bilo jasno želi li Martin razgovarati o tome o čemu i ja ili ima u svemu tome još nešto.
– Znaš, ona četiri zida nakon posla svaki dan su me ubijala u pojam. Dan za danom, godina za godinom i sve to tako do trenutka dok …- opet je zastao ne znajući kako oblikovati nastavak priče.
– Sve do trenutka dok nisi upoznao onu dugokosu ženu – pomogla sam mu to izreči, a niz lice su mi potekle suze. Nije to bila ljubomora, ni bijes, već jednostavno nemoć da kontroliram svoje uzburkane emocije. Gledali smo se u oči, on plaho i znatiželjno, pitajući se koliko ja znam o njegovoj izvanbračnoj vezi, a ja s dozom olakšanja što je led probijen.
– Je li ti Sanja rekla? – upitao je.
– Koliko to traje? – prešla sam na detalje koji su bili važni za daljnji razvoj situacije. – Da, Sanja mi je rekla. Doživjela je šok ugledavši te na fotografiji. Njezina najbolja prijateljica je Borisova djevojka. A Boris je sin te žene, zar ne? Mislim da ćeš djeci morati objasniti na način njima razumljiv. Koliko to traje? – ponovila sam pitanje sada malo tiše.
– Četiri godine. Anu sam upoznao…
– Oprosti, u ovom trenutku mi to nije važno – prekinula sam ga – upoznao si je u trenucima samoće i vjerojatno ste imali nešto zajedničko. Djevojčica je slavila treći rođendan, kaže Sanja. Je li to tvoje dijete?
– Je. Martina je naše dijete, Anino i moje. Boris je njezin izvanbračni sin.
– Ima li još nešto što bih trebala znati, a važno je za sutrašnji dan?
– Ima. Novac koji sam zarađivao, najvećim dijelom sam donosio našoj obitelji. Iako, živimo u Austriji zajedno. Ana je prepustila da ja odlučim…
– Poštedi me, ne razmišljam sada o novcu. Normalno je da izdržavaš svoje dijete. Nama ništa nije nedostajalo. Sve ono što ti želim predbaciti je, zašto si čekao pet godina da mi to kažeš? Zašto si me doveo u situaciju da mi sve ove godine prolaze u razumijevanju koje sam pokazivala, a koje nisi zaslužio? Mučio si i sebe i nas živeći dvostruki život. Priznajem, nikad nisam sumnjala u tebe niti sam bila ljubomorna. Što se tiče impotencije, pretpostavljam da je sve bila samo laž. Nisi jednostavno mogao biti s dvije žene. Opredijelio si se za onu koju si volio.
Kad savjet proradi… I, kako dalje?
Martin je pognuo glavu.
– Tu su djeca. Noćima nisam mogao spavati pri pomisli da bih ih mogao povrijediti.
– Povrijedio si cijelu obitelj. Bez razlike. No, da ne duljimo. Kako dalje? Pretpostavljam da želiš razvod jer su ti dvije obitelji previše. I nemoj se čuditi što tako pristupam cijeloj stvari. Ne volim te više. Odavno. To sam shvatila kad sam se jučer gledala u ogledalo. Samo mi je žao godina koje su prošle mimo mene. Posljednjih pet godina život s tobom bio je rutina. Reci, kako dalje?
– Želim se oženiti Anom. Volim je. Preselit ću se u Austriju. Svojim kćerima želim biti otac kao što sam bio i do sada. Nadam se da će to željeti.
– To ćeš morati pitati njih. Ja mogu samo malo pripomoći da sve lakše prihvate.
– Hvala ti što si mi pomogla da sve riješim na ovakav način. Iako, u srcu postoji moja velika naklonost prema tebi. Ne znaš što sam proživljavao svih ovih godina.
– Ne trebaš osjećati grižnju savjesti. Ja sam spremna za novi početak. Potrebno mi je još malo razmišljati o sebi. O svojim željama koje do sada nikad nisu bile u prvom planu. Kad posložim kockice, sve će biti u redu. Treba mi vremena, samo malo vremena. Bol je razumljiva, ali proći će.
– Svoj dio kuće ću ostaviti kćerima, ionako smo je dobili na dar od tvoje majke. Očevu vikendicu bih ostavio sebi. Da ipak imam gdje prespavati, kad navratim. Djevojkama ću slati novac, a Ana kaže da mogu doći kod nas kad god zažele. Nemoj im uskratiti mogućnost da upoznaju svoju polusestru.
– Martine, to ćeš već riješiti s njima. Ali molim te da s rastavom previše ne odugovlačimo. Želim da se čim prije odseliš. Inače bi nam se život mogao pretvoriti u agoniju. Možeš uzeti i pola naše skromne ušteđevine. Novac nam ne smije biti kamen spoticanja.
– Ne želim ništa. Znaš da nikad nisam bio ni škrt ni sebičan što se novca tiče. I hvala ti što si dosada nosila veći teret odgoja naše djece, a to ćeš morati i od sada. Znam da bih te povrijedio kada bih predložio da jedna naša kćerka živi sa mnom.
– Da, to nemoj pokušavati. Iako, ne znam što nam život nosi. Tu su odrasle, a dvije će uskoro biti punoljetne.
Martin se odselio… A ja se zaljubila
Martinov odlazak iz kuće djevojke su primile vrlo teško, a onda se život vratio uobičajenoj kolotečini. Nisu izražavale želju da ga vide, ali su o njemu lijepo pričale. Kako su odrastale, sudbinu naše obitelji gledale su realnije i zrelije. Ja sam nakon pet godina, za posjeta Sanji i Meliti, koje su studirale u Rijeci, upoznala Željka. Željko je cijeli svoj život bio pomorac, a ušteđevinom je otvorio mali restoran na samoj obali. Nakon godinu dana našeg poznanstva, veza je postala čvrsta i bila sam potpuno sigurna u našu ljubav.
Moje vjenčanje sa Željkom
Sutra je naše vjenčanje. Osjećam se zaljubljeno i sretno, spremna sam za novi početak. Najviše od svega, kod Željka mi se sviđa upravo to, što se uživio u ulogu oca kao da su djevojke njegove. On se do sada nije ženio, pa ga prijatelji zadirkuju da mu je dugo trebalo i da je umjesto jedne žene dobio četiri. Voli uživati u obiteljskom miru i kaže da mu je ljubav cijeli život nedostajala. Imamo puno zajedničkoga. Često nam u razgovoru prođe cijelo popodne ili večer. Duge šetnje uz more su nam posebno zadovoljstvo. Željkov zagrljaj volim najviše.
Tu nalazim mir i sigurnost. Na vjenčanje dolazi i Sanjin dečko. Sanja mi nije htjela otkriti njegovo ime, ali kaže da će mi to biti veliko iznenađenje. Kako se Melita potrudila otkriti tajnu, znam da je u pitanju Boris, sin Martinove žene Ane. Već sam očvrsnula na mnoga životna iznenađenja, ovo je samo jedno u nizu. Boris joj se svidio na onoj famoznoj fotografiji u školi kojom ju je Nina šokirala, a upoznala ga za posjeta ocu u Austriji. Ona je jedina željela posjećivati Martina, iako sam se trudila da svi zajedno ostanemo u dobrim odnosima.
Sanja kaže da se Martin promijenio i da ima problema sa srcem. Postao je šutljiv i nekako drugačiji. Moje vjenčanje sa Željkom nije komentirao, čak mi nije uputio ni čestitku. Ana je otkrila Sanji da nikad nije prebolio što ga naše dvije mlađe kćerke ne žele posjećivati. Kao da mu nisu oprostile što ih je ostavio. Tim više što njegova, danas desetogodišnja Martina jako sliči našoj Ines. Ja u brak ulazim vrlo smireno i čiste savjesti.
Pustila sam Martina da promijeni svoj život onako kako je želio. Mislim da sam nakon dvadeset godina našega braka postupila vrlo zrelo i da mi ništa ne može zamjeriti. Danas mi se čini da ga nikad nisam dobro upoznala, ali sad to više nije važno. Započinjem novi život.
