Opće poznata stvar je da čuda ne postoje i da svaki događaj koji se u našim životima dogodi ima neki svoj uzrok zašto se nešto dogodio. Posljedicama nekih događaja, pa i potezima naših političara svakodnevno se čudimo i iščuđujemo kao što se “picek glisti” čudi kako je to jednom rekao nekadašnji čelnik jedne stranke.
Ta njegova stranka ga je čim se ukazala prilika “pod odmah” šupirala iz svoga članstva da im, valjda kao osoba… – (o, moj bože!) – ne ruši ugled stranke. Otada rejting njegove bivše stranke je rapidno porastao, s 1,7 pa sve do…, a on (da ne ostane na repu događaja) bivše je poslao k vragu i osnovao sebi novu stranku, jer politika mu je u venama i kud će sredovječan čovjek sad nego opet u politiku.
Vrag je ta politika. Kad jednom uđeš u nju, kad osjetiš njenu moć i kad shvatiš kako u Hrvatskoj funkcionira, (a funkcionira poput teškog opijata) jednostavno ju ne možeš napustiti. Mnogi političari su opijeni sami sobom da bi im, zdravorazumski gledano – kao terapija, sasvim dobro došao barem dvogodišnji boravak i intenzivan tretman u nekoj komuni za odvikavanje Tamo bi se postupno učili redu, svakodnevnom fizičkom radu, pa uz molitvu Svevišnjemu i propisanu pokoru, da ih prosvijetli, da ih odvrati od politike, da ih obrati ka normalnom, ka tradicionalnim vrijednostima života – životu u stvarnosti.
Neki dan nam je na televiziji predsjednik zakonodavne vlasti baš lijepo objasnio kako stvari funkcioniraju sa saborskim zastupnicima. Kad ih jednom izaberemo u Sabor, pojašnjava nam čovjek, nema te sile, nema tog propisa ili zakona koji ih može natjerati da nešto korisno rade, recimo, da redovito dolaze na saborske sjednice, da na vrijeme dolaze na bogovski dobro plaćen posao, ili da uopće dolaze na posao! Ama baš nitko ih na to ne može prisiliti. Svakome je od te dične gospode ostavljeno da po vlastitoj savjesti odluči kako će iskoristiti četverogodišnji mandat! Krasno! To su naše uzdanice! Takvi donose sve zakone, takvi nam kroje gaće…
I tako četiri godine trajanja mandata – do novih izbora kada ćemo im, ovako “mudri” kakvi već jesmo, ponovo ukazati povjerenje za još jedan mandat! Čemu čuđenje što nam je društvena klima baš ovakva kakvu imamo? Poslušajmo vokabular predstavnika i civilnih i crkvenih vlasti. Mali ljudi se povode za učenim vođama, bilo političkim bilo vjerskim, jer “riba, iako se čisti od repa, ipak smrdi od glave”. Zaudara!
Sjetimo se kada i kako je sve počelo, kako politička moć djeluje na pojedinca, predstavnika tih vlasti, kakvim nazivima i kakvim sve ukrasnim pridjevima nismo sve “čašćeni” sa sva tri zagrebačka brijega. I mi se još uvijek čudimo, samo ne znam čemu? Čudimo se što nas je to ovako naivne i nespremne snašlo. Tko nam je srušio sve društvene vrijednosti?
Čudno je kako već nismo totalno potonuli u zlo u koje nas godinama uporno guraju oni kojima se “šija(k)” toliko osalio da im je i kravata prekratka za pristojan čvor pa ju niti nose niti vežu. Poslušajmo kakvim se riječima u međusobnoj komunikaciji služe suprotstavljene strane. Jesu li to ljudi koji će nas predstavljati i doma i u svijetu? Ljudi s kojima bismo se trebali ponositi?
Ako je Bog, kako se propovijeda, ljubav gdje je tu vjera u Boga?! Jesu li to moralne vertikale? Kome takvi mogu biti uzor? Bog nas oslobodi i njih i njihove retorike ma na kojem položaju bili i kakvim se sve titulama ne kitili. Zar se tako naviješta i širi Radosna vijest? Gdje je tu kršćansko praštanje jedni drugima? “Ako tražiš Boga, naći ćeš ga. Osim u slamovimaa!” – davne 1991. je rekla – sada već pokojna – Majka Tereza.
Što se očekuje od mladih naraštaja? Da se ugledaju na naše uglednike? Da im oni budu uzor?! Ako ih išta i dopadne i mladi će krasti. Zar nemaju od koga naučiti? O čemu pričamo? O poštenju? O čestitosti? Zar tako komuniciraju učeni i uljuđeni ljudi? Dokad, do kada ćemo ovako? Umjesto da je sjeme dobrote i poštenja posijano – “Sjeme je bačeno!” Nema toga što nismo kadri razoriti i uništiti, i na svim razinama imamo “kvalificirane” kadrove za to.
Zar nismo u stanju iznjedriti karakternu i poštenu osobu, osobu koja bi nam svima bila uzor. MORALNI UZOR nam je nasušna potreba, a ni na vidiku ga nema, moralni uzor koji će nas predstavljati kao normalne kulturne ljude, koji će ljudima ponuditi i uliti nadu? Ima, ima krasnih i čestitih ljudi u Hrvatskoj samo takvi ne mogu do mikrofona ni do tv-kamera od političkih siledžija, mutikaša i uzurpatora svih boja i i nijansa – na svim razinama i u svim segmentima društva. Kad ćemo to konačno uvidjeti i shvatiti?
Izmišljamo svakojake riječi i nazive, pa ni Božić više ne čestitamo da nam bude SRETAN već – ČESTIT! Nije li dovoljno da nam Božić bude najradosniji blagdan, pa hoćemo da bude i ČESTIT! Mali Bog, pa da bude još i čestit! Poslušajmo kakve poruke se odašilju prilikom čestitanja Nove godine. “Neka se svima ostvare snovi i sva nadanja!” Zamislimo se koliko je bolesnih umova među nama koji jedva čekaju povoljan trenutak za svoje zle namjere. A mi im želimo da im se zle namjere ostvare. Užas!
Kako će nam i biti dobro kad ne marimo ni za misli ni za riječi koje izgovaramo? U “Duhovnoj misli” na Hrvatskom radiju Prvog programa slušam časnu Mandarić kako tumači i OBJAŠNJAVA ZNAČENJE RIJEČI. Bilo napisanih, bilo izgovorenih. Riječi idu iz uma, iz srca, tumači časna Mandarić. Ne izgovara se ono o čemu se ne razmišlja. Prekrasno je to objasnila. Ali kome? Tko ju je slušao i/li – daj bože, čuo o čemu je govorila?
Oni kojima je to namijenjeno i kojima je najpotrebnije, nemaju potrebu to slušati. Nije ih briga kakve posljedice njihove, mržnjom nabijene, riječi bilo iz politike bilo iz crkvenih redova imaju na pučanstvo. Vlast im je u rukama, pa ne razmišljaju o snazi otrova njihovih olako izgovorenih riječi. Uvreda je to zdravom razumu. Ne mare za učinke svojih otrovnih riječi na ljude? Očito je da misle da su oni jedini u pravu i da su jedino oni baštinici ISTINE?