Ima li išta plemenitije nego pomagati nekome kome je pomoć potrebna, a pritom ne očekivati ništa zauzvrat? Suosjećanje s ljudima u nevolji svakako je jedna od plemenitijih osobina socijaliziranih ljudi, ljudi koji nesebično pomažu one kojima je neophodna tuđa pomoć, a u Hrvatskoj svakim danom takvih je sve više. Bez razlike o kome se radilo, naši ljudi, kad god se ukaže potreba, spremno pomažu nevoljnicima.
U kakvoj smo samo zabludi živjeli vjerujući da se u Hrvatskoj živi teško, pa, i gladuje. Na sreću, famu o gladnome narodu u Hrvatskoj – na ‘aktualcu’ u Saboru 12. studenog 2014. – konačno je razbio premijer Milanović, pojasnivši saborskim zastupnicima o čemu se zapravo radi: “Ljudi ne gladuju nego jedu lošu, nekvalitetnu, hranu… i okanimo se populizma”!
Međutim, oporba ne bi bila oporba kad već zašiljeno ne bi nastavila šiljiti, tvrdeći da je ipak riječ o gladi i bijedi velikog broja naših sugrađana. Ako i jest tako kako tvrdi oporba, dakle, ako ljudi žive u bijedi, što tek reći na bijedu koja nas je poput magle prekrila, jer i bijede ima – i ovakve i onakve?! Moralna bijeda, koja caruje u glavama mnogih važnih hrvatskih čimbenika koji odlučuju o ljudskim sudbinama je najpogubnija i najužasnija za naciju!
Pred nekih stotinjak godina naši stari su odlazili u pečalbu trbuhom za kruhom u potrazi za boljim životom. Ondašnji poštari, s ponekim američkim dolarom u torbi bili su rado viđeni gosti u krajevima naših pečalbara. Otada, pa naovamo, štošta toga se u starom kraju promijenilo.
Mijenjali su se i režimi i društvena uređenja. Jedino se nije promijenila darežljivost naših ljudi. Naravno, ni poznata hrvatska velikodušnost se nije promijenila. Zapravo, darežljivost, velikodušnost, a osobito hrvatska sloga su konstante u Hrvata još od stoljeća sedmog. Po tome smo, valja to priznati, uistinu poznati.
U novom, trećem, tisućljeću nema više pečalbe, nema ni stričevih dolara iz crne poštareve torbe, utihnuo je i poštarev rog koji je obznanjivao da je stiglo pisma iz Amerike. Danas poštar sve rjeđe pozvoni na vrata i jedanput, a kamoli da bi zvonio dvaput kao u onome filmu: “Poštar zvoni…”
Negdašnju tešku pečalbu i nešto kasnije naše gastarbajtere zamijenio je termin “odljev mozgova”! Naravno, poznati i prepoznati smo u svijetu i po našoj “domaćoj pameti”, dok eura, dolara, kuna i inih konvertibilnih valuta sada ima i u Hrvatskoj. Dakle, lova u Hrvatsku stiže, a da se iz fotelje ni pomaknuti ne moraš, a kamoli ići u pečalbu ili na “bauštelu”. Sve se s nekoliko klikova mišem obavlja iz tople sobe i bez posredovanja poštara. I, tako je poštarov rog – kojim je najavljivao da su stričevi dolari iz Amerike stigli – zamijenili su suvremeni pametni uređaji, sveprisutni internet i svakovrsni mediji.
Eto, čitam vijest na 8. stranici Jutarnjeg… od 8.11.2014, kako su – dvije godine po završetku predsjedničke kampanje 2010. godine – 120 osoba nastavilo uplaćivati (mnogi i po 90.000 kuna po jednoj uplati!) na račun jednog važnog političkog čimbenika i – kako je slikovito rekao njegov “politički otac” – čovjeka srca velikog poput Sljemena.
Istinabog, nepoznato je tko su sve “rođaci” i “dobrotvori-donatori” koji su odriješili kesu puneći kasu neuspjelog predsjedničkog kandidata. Kesa je, po svoj prilici – poprilična i neobična. A, tek, kasa?! Neznanci su, navodno, iz Metkovića, možda, čak, i iz metkovske okolice, jer se novac odonud slijevao u kasu nesuđenog prezidenta. I ovo je primjer velikog srca naših ljudi, a pojedinci su u kampanji za “Pantovčak” uredno “volontirali”. Za novac!
Darežljivost i milosrđe su naše najvažnije vrline, pa mnogi, gore spomenuti, “dobrotvori” nisu propitivali zbog čega i kome to “doniraju” lovu. Najvažnije im je bilo činiti dobra djela, jer dobro se dobrim vraća i barem bismo se oko toga mogli složiti i ne dizati graju. Uostalom, nije novac neka dotrajala neprofitabilna željezara koja zagađuje okoliš, pa će propasti.
Najvažnije je da smo svoji na svome i, kako je i red, održati tradiciju, poput one: “dva Hrvata, a tri stranke”!
Država nam, pak, u mnoge segmente života naveliko uvodi red, a najupečatljiviji redovi su oni pred pučkim kuhinjama i oni pred specijalističkim ordinacijama po bolnicama, dok su političari sebi prigrabili nečinjenje, nerad i nered i nema majci da pripuste nekoga blizu sebe, osobito ne nekoga tko bi i pokušao uvesti barem malo reda. U ozakonjen nered!
Velikodušnost nam, tako reći, teče venama i kao društvo smo na visokoj, civiliziranoj, razini kao, recimo, sljedeća vijest:
Na portalu 24 SATA sam pročitao nešto slično onome -“na znanje i ravnanje” hrvatskoj javnosti i demokratski izabranim predstavnicima Republike Hrvatske “…neka slobodno dođu u Vukovar 18. studenoga 2014. U Vukovaru će biti samo jedna kolona, neće biti nereda i neka se slobodno priključe Koloni sjećanja i odaju dužno poštovanje žrtvama grada heroja – Vukovara”.
Naglašeno je, “… neka budu na začelju kolone, kako su”, navodno, “sami izrazili želju”! Na začelju, naravno, nikad nije gužva, a ako bi je – ne dao Bog – i bilo, ne bi bila toliko eksponirana u medijima! Velikodušnost par exellence!
