Napomena autora: U svakom svom pisanom uratku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
E, kako smo se samo nadali – i vjerovali… Da, da. I, ne da smo samo vjerovali nego smo bili, čak, uvjereni da ćemo… A, završilo je kako je već završilo. Pa, vrijedi li uopće vjerovati ili… ili, ipak treba sumnjati – u štošta?
No, dobro, rekao bi narod, i te brige smo se riješili. Sad opet možemo po starom… Zapravo, i bolje što nismo prošli one brzance, Meksikance, i što nismo postali svjetski prvaci, jer da jesmo… Stvarno, što bismo mi sami sa sobom da kojim slučajem postanemo svjetski prvaci? U nogometu. Vjerojatno bi i ovo malo zaposlenih ljudi spojili ponedjeljak s petkom, a subota je, razumljivo, ionako neradna… Pored već ustaljenih domaćih briga još bi nam samo to trebalo…
Premda pušenje šteti ljudskom zdravlju, za mentalno zdravlje nacije bolje je što smo popušili samo tri komada od onih spidi Gonzalesa, a mogli su nas nafilati – kao pitu… Kako već rekoh, nastavit ćemo po našem starom običaju. Upirat ćemo prst u druge (tradicionalno, za sve naše nevolje nama su drugi krivi, nas, kao, nitko ne voli i svi nas mrze), jer male nitko ne uvažava i samo se iživljavaju na njima.
Ipak, živjeti se mora i morat ćemo i dalje zarađivati kruh – svagdašnji… a, raznim igrama i igricama neka se bave drugi, veći, jači, moćniji… Kad je naš profesionalni sport – osobito nogomet – na svjetskoj pozornici, Hrvati žive izvanredno stanje… Nastane krkljanac i sve se uskomeša i uskovitla… Kao, recimo, kad ne rade semafori. Sve podređujemo – onoj stvari… – sporednoj – najvažnijoj.
Bježanje s posla je naš nacionalni sport. I, onda, neka netko kaže da od socijalizma ništa nismo herbali. Jesmo bogami, jesmo. Zašto kriti i glumatarati kako nam demokracija već teče venama. Međutim, nije to sve što smo herbali. O, ima toga još… jer socijalističko naslijeđe je puno jače, veće i dublje u nama – samo nitko nema kuraže to javno priznati.
Kancelarije državnih ustanova tradicionalno zjape prazne, zastupnici nam u parlamentu za sitniš, eno, iskrvariše od posla, a utorak bi nam, možda, bio najprikladniji kao jedini radni dan u tjednu, jer radni s neradnim danima se tradicionalno spajaju (subota je, kako već rekoh, ionako neradni dan) i fućka nam se za teško oboljelo društvo i društveno bitne stvari. Sve podređujemo reprezentativnom naganjanju lopte… Pomalo je čudno vidjeti da vlakovi voze dok igraju naši “kockasti”.
Jedino u Hrvatskoj kriminal ne jenjava i poput švicarske urice funkcionira. Kod kriminalaca se znade red. Ako netko od njihovih uprska stvar – bolje mu je da se sam ispiše iz njihove zajednice, družine ili kako se već sve ne zovu. Kockicama, (ne kvadratićima, kako nas uči struka), smo opijeni kao nekim čudotvornim napitkom.
Blokira nam se racio, pa levitiramo na nekim, nama, nedokučivim i nerazjašnjenim razinama svijesti. Zato nam prizemljenje i jest neugodno, stresno i bolno. Možda bismo kolektivno trebali k otologu da nam svima dobrano propuše Eustahijevu trubu, jer dok naši naganjaju loptu, ne čujemo ni sami sebe ni ono što nam govore drugi.
Sigurni u uspjeh naših “kockastih” ne marimo za logiku, odnosno, za zdravu pamet. Zaogrnuti “kockicama” – širom globusa – Hrvati navijaju i vjeruju… ne sumnjajući u naše uzdanice. Sportske. A, i kako ne vjerovati u njih kad su prije samog puta u brazilske šume i prašume – blagoslovljeni i otpraćeni sa nadom… i smješkom…autoriteta… Naravno, treba vjerovati… Ali, komu…? I, u što?
Pa, nisu svi Hrvati vrhunski znanstvenici (koji da bi otkrili nešto korisno, revolucionarno, recimo, lijek protiv kakve boleštine), da kolektivno sumnjaju. Znanstvenicima je prirodno sumnjati u sve, ili, u gotovo sve ono čime se bave, što im je struka… jer, kako ono reče francuski akademik Radman, samo se pogreškom dolazi do rezultata. Nije znanost politika pa da se unaprijed sve, ili gotovo sve, dogovori i zna.
U viđenom kolopletu šarenila na tribinama brazilskih “marakana” osim crveno-bijelih “kockica” bilo je i inih, sve do duginih, boja i nijansa koje nikome normalnom nisu bole oči. Srećom, Brazilom ne vladaju Rusi… ali su zato i ondje prisutni Rusi na tribinama – pasli oči.
Očito smo neskloni nekim likovima, pa obožavamo tijela. Geometrijska. Jer, kako dokučiti i skužiti kvaku, zašto geometrijske likove, kvadratiće, krstimo – “kockicama”. Je li tomu razlog naša prezasićenost pojedinim javnim likovima? Političkim. A, kakvih se sve nismo naslušali i nagledali minulih dvadesetak proljeća, majčice mila.
I još uvijek ih i slušamo i gledamo i ne možemo im se nadiviti pa ih opetovano honoriramo izborom da nad nama vladaju. Zašto i zbog čega to činimo, i je li to normalno…? To mogu odgovoriti samo stručnjaci – posebnih specijalnosti… (a, i njima bi bilo teško, i oni bi se umorili, odgonetnuti pravi razlog…). Bit će da je to još jedan “relikt” omraženog nam socijalizma… kojeg ćemo teško istjerati iz vlastite svijesti.
Zapravo, sve što odudara od logike mi obožavamo, pa tako umjesto likova obožavamo “kocke” i kocku. Kao prst i nokat s kockom smo srasli. Pri srcu, na srcu i u srcu nam je – kocka. Kockamo se, čime stignemo, i gdje god stignemo.
Kockamo još nezarađenom lovom – na dug, vlastitom, društvenom i državnom imovinom, ljudskim sudbinama, kockamo se ugledom radnika, pardon, djelatnika, kockamo se vlastitim jezikom, a bogami kockamo se i ugledom državnika i države.
Eto, što su vremena teža šegačenja je kod nas sve više. Šegačenje na svoj račun je najkorektnije – na tuđi račun je, pak – najslađe. Volimo, onako, više “okruglo pa na ćoše”. Pa, tko skuži, skuži. Rekli bi ljudi, ne gori (još!) da bismo svi sve kužili – i skužili, zar ne.
Po svoj prilici predsjednička kampanja u Hrvatskoj je već započela. Mogla bi, čak, biti zanimljivija i posve drukčija od dosadašnjih kampanja za tu funkciju. Razumljivo, jer i vrijeme je drugo i drukčije. I iz aviona se vidi do kud smo dogurali… Naime, blagostanje od prije šest godina je totalno ishlapjelo, a mi zapljusnuti tsunamijem “…nove pravednosti…”, trebali bismo se uozbiljiti i okrenuti razboritosti. Osobito bismo trebali prioniti poštenom radu, ali i još većoj humanosti.
Samo (zabrinuli su nam se predsjednički kandidati), ako sirotinja njihove poruke i ponude bude umjela “prepoznati”?! Ah, to nesretno “prepoznavanje”… S prepoznavanjem je uvijek škakljivo i dvojbeno… (jer nije to onaj “čupav i dlakav” lik iz reklame da je lako prepoznatljiv) pa, uz, već uvriježene izraze – “iz razloga”, “na način”, “sinergiju” – “prepoznavanje” će se odužiti i poprilično potrajati što će nam dobrano usporiti izlazak iz sveopće bijede. Moralne i materijalne.
I Biblija kaže, “…a njegovi Ga ne prepoznaše”!
Evo najsvježijeg primjera! Od sada pa nadalje – čulo se i vidjelo na televiziji – sirotinji će konačno krenuti… Manje će kopati po smeću, manje će biti izložena riziku možebitne zaraze, jer pojedini predsjednički kandidati – ostatke sa svog stola – više neće bacati u kante za smeće nego će ih ostavljati pokraj kanti! U čistoj vrećici! – naravno. Pretpostavljam – u plastičnoj…
Vidite! Naoko, mala gesta, ali zato značajna koja će zasigurno razgaliti mnoga srca gladnih birača! E, nije lako biti human, nije. Osobito nije lako biti političar-humanist. Međutim, važan je osjećaj (“filing”!) za stanje nacije, osjećaj za vrijeme (“tajming”), jer – tvrde spin doktori – važno je što i kad se u politici nešto kaže i kad se nešto treba reći. Možda je, čak, i važnije od samog sadržaja poruke?!
Dakle, …vjerovati…? …ili sumnjati…? …komu? …i u koga?, …zašto? …i u što? Jer – VJEROVATI NE ZNAČI DA NEŠTO JEST!
