Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
“Vi niste gospodari nauka”! – (pritom misleći na Isusov nauk). Ovim riječima se papa Franjo 11. svibnja 2014. u Vatikanu obratio mladim budućim svećenicima prilikom njihova zaređenja… Što se od ovoga pape drugo i moglo očekivati nego čista pozitiva, a to je u nešto više od godinu dana svoga pontifikata bezbroj puta pokazao i dokazao. Bilo bi više nego poželjno da poruke njegovih stavova imaju kudikamo više odjeka kod hrvatskoga klera, a ne da…
Novinari pisanih medija u Hrvatskoj, a i oni na mnogim internetskim portalima, svakodnevno nas dave sa svakojakim izjavama pojedinih naših političara da je to već postalo perverzno, nepodnošljivo i normalnom čovjeku sve skupa teško probavljivo. A kad nam ispod članka na portalu još napišu: “Ostavite komentar”! Pa, to je stvarno užasno!
Zar, na sve što nam se u političkom životu države događa, i na izjave naših vrlih političara još netko traži komentar? To je, ljudi moji, prvorazredni cinizam i atak na zdrav razum svakog iole razumnog stvorenja. Neshvatljivo je da netko ne razumije izjave, recimo, našeg predsjednika Vlade, gospodina Milanovića. Čovjeka, naravno, treba pozorno slušati i, mislim, svakome mora biti kristalno jasno što je premijer rekao.
Što je pritom mislio, to ja, priznajem, ne znam i ne bih o tome javno nagađao. S ministrima iz njegove Vlade, kako on to voli naglasiti, je ista stvar osim, naravno, onog donedavnog koji – poput poznatog fizičara G. G. koji pred ucjenom inkvizicije – nije htio šutjeti. Kako samo stranka-partija uopće uspijeva između sebe tako dobro iskristalizirati i procijeniti osobnosti svojih članova pa izabrati, recimo, nekoga tko će ih znati držati na stranačkoj uzdi i koga se bespogovorno mora slušati, pa makar taj, čija se jedino čuje i sluša, bio u krivu.
Nije li to odvratno, grozno, užasno, jadno…, a svi su oni punoljetni i svima su puna usta – DEMOKRACIJE? Kakvi su to ljudi i kakvi su odnosi među njima, blagi Bože? Zar ćeš za kiseli limun – šefovima za volju – tvrditi da je slatka naranča, iako oba ploda pripadaju porodici agruma, ili je, ipak, i to moguće?
Prisjećam se jednog crno-bijelog mađarskog filma iz doba komunizma kada se i to događalo (čovjek je u strahu pred šefom za limun “priznao” da je naranča). Slične prakse je i ova vlast, a najvjerojatnije će biti i neka buduća dok o gospodarstvenim rezultatma ove i svih dosadašnjih vlasti da i ne govorimo. Ovo, “gospodarstvenim” mi se čini malčice posvađanim s logikom. Zar ne bi bilo logičnije najprije nešto privrijediti, a potom privrijeđenim – dobro gospodariti. No, dobro, neka nam bude tako, ako tako kažu znalci…
Oni, političari, sebe i svoje zbrinuše, ali zato narod sve dublje ponire u bijedu. Do dna kontejnera smeća! Ne bi li se nekako dodvorili narodu naši viđeniji političari zaboravljaju, u mikrofon, govoriti afirmativno i optimistično. U njihovim izjavama stvarno ima svega; prijetnji, lažnog optuživanja za nečasne radnje, svakakvih, pa i preljubničkih podmetanja i čega sve ne, i, sve to na osobnoj razini. Izjave naših političkih prvaka vrve “crnjakom”, omalovažavanjem i uvredama onaga i onih nasuprot njih kao da nisu iz iste države i od istog naroda i narodnosti.
Mnogima nije važan ČOVJEK već jedino stranka i partija. Slijedom takve logike (kad već na tome inzistiraju) partije bi valjda trebale partijati – jer, ta je riječ danas IN – dok bi stranke, po istom aršinu, trebale strančariti. I to je danas – IN. Zapravo, to je jedina konstanta u našemu političkom životu. Poput male djece iz vrtića “cvrčak” ponašaju se i cvrče guslajući po jednoj te istoj, samo njima razumljivoj, struni.
Kažu učeniji ljudi da se u očima čovjeka ogleda sve, ili gotovo sve, i da je u njima, očima – ona prava duboka – istina. Sklon sam mišljenju stručnjaka, pa gledajući u oči naše političare dok se drže mikrofona… Bog me oslobodi, što se sve u njima može nazrijeti, vidjeti i predvidjeti. Kako gospodinu Karamarku ne dojadi svakodnevno jedno te isto govoriti protiv gospodina Ive Josipovića, pa, čak, i ovakvog, kakav već jest, Zorana Milanovića, a izdaje se za katolika-vjernika, pa ispada da je on veći katolik od pape Franje koji kaže: “Tko sam ja da im sudim…”?
I Milanovića i Karamarka stranačka stega i javna retorika je i dovela do toga da jedan drugome pod svaku cijenu želi preoteti čelnu poziciju negativnih političara u izjašnjavanju javnosti. Bilo bi ljudski da se političari prije svakog svoga javnog istupa dobrano pogledaju u zrcalo i odraz u njemu, pa tek potom promisle što će za mikrofonom poručiti puku, a ne da iz njihovih izjava riga otrov i omalovažavanje svojih neistomišljenika.
Gospodin Milanović je na početku mandata izjavio da se neće osvrtati na prošlost i svu poraznost politike prethodne vlasti, a čujmo ga danas! Danas je rijetko koja njegova izjava za javnost u kojoj ne spomene lopovluke svojih prethodnika. Pitao bih ga: a, što je sa datim obećanjem o ne osvrtanju na prošlost…?
Volio bih slušati pozitivnu poruku naših političara, nešto razgovjetno i smisleno o sebi samima, o svome jasnom i nedvosmislenom definiranom gospodarskom programu, a ne da na upite novinara o tome tucaju-mucaju i nikako da izuste nešto suvislo što možemo očekivati od njihove ponude na političoj pozornici.
Gospodo političari! Svojim javnim istupima sve nas građane podcjenjujete, omalovažavate, jer, mi smo, (jel’), kao, svi glupi i slijepi, dok ste vi, gospođe i gospodo, pobrali svu pamet ovoga svijeta. Jeste li sigurni da smo presretni što smo baš vas izabrali da nam, dobrano uhljebljeni, svojim odlukama i svojim pristupom poslu kojeg, obnašate, derete kožu s leđa.
Svjedoci smo ovih dana pravomoćne presude Vrhovnog suda onome bivšem markantnom premijeru koji se uzdignute pesnice zaklinjao u poštenje, domoljublje, vjeru i kako nećemo dati svoje generale. Prisjetimo se njegovih nastupa i njegovih poruka javnosti. A kad tamo, čim se dočepao vlasti, generali su otprhnuli put Den Haaga. Možda se, čak, zaklinjao i u moral, ne znam i ne bih htio griješiti dušu, ali svi znamo da su mu njegovi pobočnici klicali i zaklinjali se u njegovu nepogrešivost u vođenju politike i države!
Prisjetimo se i onoga: “Kud Ivo tud i ja”! i “Tko je jamio, jamio”! Jedan drugi premijer prije ovoga spomenutog u vrijeme pretvorbe i privatizacije na Vladi je izjavio: “umirovljenika je previše”, a bio je na čelu Vlade koje je ljude po hitnom postupku tjerala u mirovinu. Degutantno da degutantnije valjda ne može biti, zar ne. I, obično, takvi nad nama vladaju i vode nam državu. Pa, pogledajmo do kud su nas naše poštene velike hrvatine dovele i koliko su nas opljačkali. Opljačkanu lovu, međutim, ne vraćaju!!
Čuvajmo se velikih riječi i pustih obećanja naših političara željnih vlasti i vladavine…, jer da im je do dobrobiti naroda ne bi vodili negativne kampanje protiv neistomišljenika i ne bi se retorički spuštali na razinu nekoga bircuza. Smiješna je izjava gospodina Karamarka kad kaže da su oni (HDZ) prošli svoju katarzu i da među njima nema nepoštenih ljudi… Ponovit ću po tko zna koji put: “Svijet počiva na prijevari i laži”! – ma što o tome mislili oportunisti.
Kako se ne prisjetiti izjave i priznanja sadašnjeg pape kada je on, papa Franjo, jednom davno ukrao križ s mrtvog svećenika, a kojega i dan-danas nosi u džepu kao podsjetnik da se i u njemu – živom čovjeku-svećeniku – jednom zgodom-nezgodom probudio lopov… Zna li za taj slučaj gospodin Tomislav Karamarko, ili…? Kaže se: “povijest pišu pobjednici”!
Za miloga Boga, da pojedine pobjednike-grabežljivce ne otkriju i ne sankcioniraju, kakva bi nam bila povijest i tko bi ju sve pisao i tumačio?! Dakle, ni vi, naši vrli političari niste gospodari bilo kojeg nauka, ponajmanje ste gospodari naših sudbina, a ipak se poigravate njima!
