KOLUMNA: Kad jaganjci utihnu

Kad jaganjci utihnu, ne znači da je um ispijen. Možda se samo umorio i dovoljno sazrio pa  mu se ne da više objašnjavati ni opravdavati. Možda je to razlog zašto maksimalno eskiviram ispijanja kave po terasama kafića. Nekako mi je draže u slobodno vrijeme biti doma.

U mojemu domu vrijede moja pravila, koja zapravo ne postoje. Pa tako mogu leći u dvadeset i dva sata ili pak u tri iza ponoći. Jutrima kad se dižem iz kreveta, mogu šetati cvjetnjakom u pidžami i iščupati pokoji korov. Mogu ručati navečer ili jesti pet puta na dan  obilno ili pak ne jesti ništa. Moj dom je mjesto gdje šlamperaj i pedanterija idu ruku pod ruku. Tu se mogu smijati i plakati istovremeno. Mogu vrištati, sočno opsovati ili izgovoriti grube riječi u afektu, mrmljajući sebi u bradu.

Mogu hodati, gola, bosa, raščupana i prljava, jer to je moj dom i tu sam ja – ja, suočena sa svojim godinama i sa svime što one donose. Takva kakva sam, bez glumatanja i prenemaganja. Tko nije spreman na takve prizore, bolje mu je da prije ulaska pokuca ili pozvoni. Dom je utočište u kojem svako živo biće ima pravo na svoju intimu.

Izlascima u javnost se podređujemo drugima. Odjednom smo pod povećalom. Što je najgore, u većini slučajeva nasjedamo na to, kao da se moramo nekome svidjeti. Ne mora se netko nekome sviđati i ne mora netko nekoga voljeti. Razmišljajući o tome što će reći drugi, zapravo gubimo identitet. Postajemo marionete. I onda kada ostanemo sami sa sobom, shvatimo kako je to vrijeme izgubljeno i koliko smo se loše osjećali.

Svatko može izabrati s kime će provoditi svoje slobodno vrijeme. Ljudi s razlogom izlaze iz naših života i tu su nepotrebna pitanja ili bilo kakva opravdavanja, ali i s razlogom ostaju te nas prihvaćaju takve kakvi doista jesmo. Prioriteti, interesi, razmišljanja su stvar individue.

Kad uvečer umorna sjednem na terasu, zagledam se u zvijezde i pitam se jesam li dovoljno zasukala rukave i jesam li dovoljno dobro odradila sve zacrtano… Mogu li bolje? Naravno da mogu. A one lupetaju i pametuju, svaka vuče na svoju stranu. Odmahnem rukom, znam, slušaju, ali me ne čuju pa ne kuže da ionako živim po svom. Drage moje zvijezde, mir s vama.

Neka svaka ptica svome jatu leti. Ni ovaca ni novaca. Tako je, kako je. Ni drukčije ni drugačije.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije