Očito iziritiran pitanjem novinara je li mu neugodno što će uskoro dobiti novi Audi A6 3.0 TDI quattro i što će mu tako brz automobil kada su na auto cesti ionako ograničenja na 130 km/h, ministar obrazovanja Željko Jovanović je ispalio – “Hoćete da dođem kočijom u Ministarstvo!?”
Vjerojatno je ministar ipak samo žrtva uhodanog sustava na ovim prostorima u kojem se podrazumijeva da s obzirom na to da naši političari kratko traju moraju imati brzi vozni park kako bi stigli što više napraviti za mandata!?
Ministre Jovanoviću bez brige, nitko ne traži od vas da se vozite kočijom s konjima, jer se ionako od hrvatskih političara posljednji njome davne 1928. vozio Stjepan Radić, ali na posljednji počinak na zagrebačkom Mirogoju.
Ljubav prema luksuzu i brzini hrvatskim je političarima duboko ukorijenjena u podsvijesti. No, koliko god oni svjesno ili nesvjesno pokušavali uživati u brzim, luksuznim, udobnim i nadasve skupim limuzinama daleko su od čovjeka koji je po pitanju automobila bio svjetski poznat.
“Ja nisam samo počasni član Auto-moto saveza – ja sam aktivni član. Ja sam najstariji član, jer sam vozački ispit položio još 1912!” Govorio je svojedobno Josip Broz Tito, za koga povjesničari tvrde da je voziti naučio zahvaljujući tome što je bio test vozač u austrijskom AustroDaimleru.
Za Tita se veže neposredno oko 290 automobila, u što se ubrajaju vozila u kojima se vozio ili ih je sam vozio, te vozila njegove bliske pratnje. Tito je posebnu strast dijelio spram američkih automobila, koje je uz Rolls Royce Phantom V i jedino osobno vozio. Kabrioleti Cadillac Eldorado i Lincoln Continental bili su na Brijunima, a njima bi Tito osobno dočekivao goste u luci i odvezao ih do rezidencije, usput ih upoznavši s ljepotama otoka.
Među njegovim putnicima svojedobno su se našle Sophia Loren, Elizabeth Taylor, Gina Lollobrigida, Indira Ghandi… Vozio je Tito Nassera i Nehrua… Osobno je vozio automobile isključivo u Hrvatskoj i to samo na Brijunima, a osim što je volio američke automobile volio je kabriolete.
Kabriolete je navodno voljela i Jovanka, ali prije svega iz razloga da je narod vidi. Svojedobno, američki predsjednik Eisenhower darovao mu je Cadillac, britanska kraljica Rolls Royce, od Zastave je dobio Zastavu AR 51, ručno izrađenu Zastavu 102 (Jugo), od Tomosa i Pretisa je dobivao motore, a automobile su mu darovali i iseljenici iz Kanade (Cadillac Series 62 iz 1946.), radnici tvrtki (Zagrebački velesajam Lincoln Continental Convertible 1965.).
Svi su njegovi automobili nosili vojne tablice jer su bili u sastavu Gardijske pukovnije – auto jedinice. Prve službene kupnje za potrebe voznog parka druga Tita obavljene su početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je kupljen Mercedes 300 (W186) i 300 Cabriolet D.
Potom i službena pratnja dobiva prve Mercedes Pontone i to isključivo s benzinskim motorima (što će ostati trajno pravilo za sve daljnje nabave). Tita su za njegova života vozila samo tri službena vozača: Nikola Prlja, Ivan Kužnik i kao posljednji Marko Agbaba.
Za potrebe Tita automobili su se kupovali na račun Skupštine (čiji je bio predsjednik), vojske (vrhovni zapovjednik), protokola i policije (za potrebe pratnje). Josip Broz je u automobilsku povijest ušao kao “vlasnik” najvećeg broja primjeraka legendarnog Mercedesa 600 Pullman.
Imao ih je čak 6, a od čega 2 Landauleta! Po tome se niti jedan svjetski državnik nije mogao mjeriti s njime do kraja njegovog života. Tito se u šestotkama vozio sve do kraja sedamdesetih. Zavisno od ranga posjetitelja dijelio je automobil s njime ili je samo s Jovankom iz Landauleta mahao “razdraganoj” svjetini koja bi po direktivi bila dovedena na ulice da maše zastavicama ili cvijećem.
U pratnji se još do sredine šezdesetih moglo vidjeti i nekoliko crnih Chevrolet Bel Aira, a potom se i pratnja preorijentirala na isključivo proizvode iz Stuttgarta. Bilo je tu Mercedesa “repaša” linije W111, modela 280S iz linije W108, sedamdesetih dolaze i produženi W114/115 te prve S klase W116.
S slabljenjem zdravlja omiljenog Maršala u pratećoj koloni su se nakon 1975. mogla sresti i kola hitne medicinske pomoći na bazi Mercedesa W115 u vojnoj SMB boji. Bio je to život sa stilom i uz luksuzom, a bez Quattro pogona i bijesne konjice. Pa zašto se uopće narod buni kad su za Maršala njegovi suvremenici zapravo obični amateri, a čiji automobili će postati obična sirovina pod prešom za kojom nitko neće suzu pustiti…
Dražba Mercedesa završila i prije samog početka
Kada je 2003. godine u Beogradu tamošnje Savezno ministarstvo za odbranu oglasilo prodaju automobil i motocikala iz Gardijske pukovnije-auto jedinice digla se prava uzbuna na Balkanu.
Povod je bila namjera da se proda vozni park u kojem se vozio Josip Broz. Tu se na spisku našlo ukupno 23 besprijekorno očuvana vozila s vrlo malom kilometražom. Deset bijelih motocikala BMW R 75/6 iz 1974., pet Mercedesa 280 SE i dva Mercedesa 230 L (svi iz pratnje i u crnoj boji) i nisu toliko bitni.
No pojava na listi za licitaciju pet Mercedesa 600 Pullman/Landaulet (proizvedeni od 1967. do 1978.) i jednog Rolls Royce Phantom V iz 1960. zapalila je javnost. Dražba je stopirana jer “se nisu stekli uvjeti za prodaju (nije dobivena suglasnost nadležnih institucija)”.
Sva su vozila i dalje pod posebnim nadzorom i održavanjem, u očekivanju raspleta trakavice zvane sukcesija. Pet Mercedesa 600 navodno je u međuvremenu proglašeno i kulturnim dobrima. S obzirom na afinitete Bratislava Petkovića, srbijanskog ministra kulture, možda automobili završe i u njegovom privatnom Muzeju automobila.
Opet su nas izdijelili? Ne, mi smo “naš” Mercedes 600 Pullman već odavno riješili na crno. Prije nego li je 2003. javno prodan pod sredstvom RM Auctions promijenio je 2-3 vlasnika. Tko je jamio, jamio je, piše Autoklub.hr.
