Pametni ljudi s televizije, radija i svih ostalih medija kažu da živimo u recesiji, u krizno doba koje nije zahvatilo samo ovaj naš mali kutak ispod nebeskog svoda već cijeli cjelcati svijet. I sad svi upiru u tu vražju recesiju i krizu prstom kao da je poslana od samog vraga, a sve mi se nekako čini da ju je iznjedrio jedna običan najobičniji čovjek. I baš ta kriza je kriva za sve naše probleme koje imamo.
Moram priznati da u posljednjih nekoliko godina nisam zavirila u baš svaki kutak naše planete niti na globus-lampici u dječoj sobi, a kamo li onako zapravo sjela u avion, vlak, brod, autobus i pičila bijelim svijetom. Nije da nisam imala u planu, ali besramni bankari su mi blokirali kreditnu karticu. Stoga sam nekako skeptična kad kažu da je “kriza svugdje u svijetu uzela svoj danak” i nekako mi je teško za shvatiti da baš nigdje, ali nigdje ne postoji mjesto gdje narod nema problema zbog burzovnih mešetarenja tamo nekog Amera, napada na Iran-Irak-neke nafta države-jedne od Koreja-Huga Caveza-otapanja ledenjaka i još milijun stvari koje utječu na naš svagdašnji život običnih malih ljudi. Jer tko je to zapravo provjerio tu informaciju da su svugdje tako teški problemi kao kod nas?
I tako se kriza i recesija spletom nekih čudnih okolnosti doselila u naša mala, zelena dvorišta. Sve mi se čini da joj se ovdje kod nas baš sviđa, kao da je odlučila ostati zauvijek. Ali ne treba brinuti, čemu, kad naši političari tvrde da ćemo prevladati ovu krizu… možda je nismo prošle godine, ni pretprošle, niti one prije nje, stoga položimo sve svoje nade u ovu godinu. Jer naši političari su definitivno ljudi od povjerenja.
Ne smijemo sami sebi dopustiti da kroz crnilo problema koji nas okružuju plovimo kroz život bez borbe, bez inata. Htjeli mi to ili ne, sami sebi moramo priznati da je kriza iz nas izvukla brdo pozitivnih stvari za koje nismo ni bili svjesni da ih možemo iznjedriti iz naših glava i tijela.
Recimo, da nema krize, moja rođakinja Elajza (da, imate pravo izmislila sam to ime, ali ne i osobu) nikad ne bi zasadila svoj vlastiti vrt. Sa suzom u oku je raskopala komadić svoje savršeno pošišane ingliš travice, slomila dva-tri duga noktića i lopatu i prste duboko zarila u zemlju. Sadeći luk s mobitelom u rukama, zivkala je rodbinu na selo prepuna pitanja, koliko centimetara razmaka mora biti između dva luka da izraste lijepi, debeli kao iz Kauflanda, kako se točno zasadi crvena paprika i mora li se zalijevati baš svaki dan jer to iscrpljuje.
Ni sama nije svjesna da se zapravo bavi ekološkim uzgojem povrća. Da nije bilo recesije koja bi je bacila u ralje takvih problema, nikad se ne bi tako predano okušala u nečem tako jednostavnom i okrepljujućem za duh i tijelo. Za nju i cijelu njezinu obitelj.
U ime recesije i sveopće štednje, a vjerujem da s tim ima nešto i kredit u švicarcima, Marica je prestala kupovati gazirane sokove, gotove kašice za dijete koje ih je odavno preraslo, odustala je od nekontroliranog pohođenja šoping centara i mužu zabranila cigarete. Još jedna dobra stvar koju je donijela ta kriza, spasila joj muža od smrdljivog duhanskog dima što ima izravnu posljedicu na njegovo zdravlje. I koliko toliko na novčanik.
Stvar je u tome da svi mi imamo probleme bez obzira na krizu i recesiju. Što je najvažnije, imamo i rješenja na sve te izazove koji nam se ničim izazvani podmeću pod noge. Jer ljudi su pametna, snalažljiva bića i ne lome se tako lako.
Gotovo sam sigurna da više ne bi bili sposobni živjeti život bez problema. Zamislite da dobijete na lotu. Ipak u današnje vrijeme je lakše, kako to ide u posljednjih tjedana, dobiti na lotu nego dobiti posao i da platite sve dugove koje imate, da otplatite kredit, da zamijenite stari golf za novi, da počupate vrt i ponovo zasadite travnjak, da ugradite navodnjavanje kap po kap, da imate flat tarifu za Internet, da idete na skijanje i ljetovanje, da djetetu platite instrukcije, da dobijete super posao koji vam zapravo ne treba, da uradite sve što zamislite i zaželite, da izbrišete sve probleme koji vas muče… hoćete li dalje živjeti život bez problema?
Hmmm. Razbijala sam tako glavu dan-dva tim pitanjem, ima li života bez problema i taman kad sam samu sebe stjerala u kut blagim ludilom i groznom glavoboljom, odgovor na moje pitanje došetao je do mene u trenu kad sam čekala u redu za plaćanje kazne državnom proračunu.
“Joj, ćao! Pa kako si? Nisam te vidjela stooo gooodina!” – zacvrkuče Helenin zvonki glasić kroz sivilo poštanskog ureda i podužeg reda nestrpljivih ljudi. Njezin cvjetno-napadni miris samo je pojačao moju glavobolju i rasplinio moje misli o neimanju problema. Naravno, odgovor na svoje pitanje nije čula jer ga nije ni očekivala, bujicom rečenica sipala je svoje vrludave misli.
“Pa znaš bili smo tjedan dana u Austriji na skijanju i da ti kažem, bilo je famozno, predivno! Odmorila sam se kao nikad, ozbiljno ti kažem, taj svježi zrak čini čuda! Nažalost, moj Ivek se morao prije vratiti na posao jer je nezamjenljiv. Vjeruj mi kad ti kažem danas je tako teško naći dobrog radnika, pa mislim, tako se mučimo kroz cijelu godinu s poslom i firmom i onda taman odemo na godišnji i eto ti, ode jedan na bolovanje pa drugi i tako u krug. A posao stoji!” – a jadna, mislim zaista.
“I ono čisti užas, moram koliko-toliko obnoviti garderobu i sebi i klincima i zamisli! Moramo potegnuti sve do Zagreba jer ne mogu kupovati tu, jer kao što vidiš i sama, svi su isto odjeveni. Sve žene iste! Kažem ti ka-ta-stro-fa!” Toliko se uživila u svoje probleme i priču da sam od njezine pretjerane gestikulacije skoro dobila po nosu. Ali nju ni to ne zaustavlja.
“Moram pod hitno do frizera, izrast mi je ono… koma…” – jee, stvarno, cijelih 0,3 cm, fakat si se zapustila – “…a ne mogu dobiti termin! Pa mislim imam i ja svoje obaveze, ponedjeljkom i srijedom sam na zumbi, petak mi je savršen za jogu. Velim ti draga moja, joga čini čudesa! I zaista bi voljela da netko počne cijeniti svoje mušterije i prilagodi se njima. U Europi je to sasvim normalno. Recimo bili smo prošle godine u Luksemburgu…” – i blabla…
Najdužih pet minuta mog života bespovratno izgubljenih u vrtlogu problema, krize i vremena. Njezino blebetanje i prenemaganje sam mogla završiti jednom jedinom upitnom rečenicom – “Je l’ Ivek još uvijek odlazi Onoj-Njegovoj-Deset-Godina-Mlađoj… zbog koje ste zapravo prekinuli godišnji?”
S kakvim problemima me ona zamara pa to je prestrašno, jer nažalost većina ljudi ima prave probleme, od nezaposlenosti, lošeg zdravlja, smrti u obitelji i hiljade drugih stvari koje stvarno nisu zaslužili.
Ali upravo to blebetanje mi je dalo odgovor na sve što me mučilo. Da život bez problema ne postoji. No, nein, njet. Uvijek ima nešto što nas muči, uvijek postoji nešto što nas kopka. Svi mi imamo više-manje iste probleme, ali naši problemi su nama samima najveći i najdublji. Doći će dan kad će nestati recesije, financijske krize, kad krediti u švicarcima i nezaposlenost budu samo tamne, zlokobne sjenke protjerane iz naših života . Vjerujem da hoće, ali sasvim sam sigurna u jednu stvar.
U slučaju nestanka problema, ljudi će ih jednostavno izmisliti kao i uvijek do sad.
