Slušam neki dan, jada se mlada djevojka i kaže da je u roku mjesec dana poslala ni više ni manje nego točno 600 molbi za posao. I nebi to sad bilo nešto čudno jer svi mi dnevno šaljemo upite ali njoj se na tih 600 poslanih molbi, ama baš nitko nije javio, ne samo javio, niti je dobila niti bilo kakvu odbijenicu ili bilo kakav povratni odgovor. – započinje kolumna na portalu djelatnik.com koju vam u cijelosti prenosimo.
I kako sad takvo mlado biće željno posla, iskustva, na kraju krajeva i nekakvog novca ne gubi nadu u naš sustav. Zar je moguće da nitko od tih 600 firmi nema minutu vremena da odgovori toj sirotoj djevojci bilo kakvu vijest, zar ti poslodavci stvarno više nemaju srca ni duše niti sluh za malog nezaposlenog čovjeka?? Situacija u kojoj se trenutno nalazimo najviše ide u korist poslodavcima i gle čuda, svi do jednog to koriste, nanjušili su da mogu, da im se omogućuje da totalno iskorištavaju svoje zaposlenike jer je izlog za biranje novih djelatnika pun ko brod i to onaj teretni sa više od 370.000 duša.
Otkud to malograđanstvo od strane poslodavaca da mogu tako postupati, svakodnevno zastrašivati otkazima, jer takvih ima puna burza, poznata rečenica većeg djela velikih kvazi privatnika. Strašno i primitivno! Zar više nema onog da se radnik cijeni, poštuje, ne vrijeđa i ne šalje u rodno mjesto. Zar smo došli do toga da smo postali roba za razmjenu, danas si mi dobar sutra dok iscrpim ono što se da iscrpiti iz tebe šutnem te dalje, jer izlog je pun. Pa ne mogu vjerovati da taj poslodavac ne razmišlja da je i to nečiji sin, otac, majka, da je i to čovjek a na kraju krajeva da je i on sam samo čovjek a ne Bogom dano biće koje je samo imalo malo više sreće u životu ili naslijedilo od tate firmu i sad glumi velikog boss-a.
E ti drugi, veliki tatini sinovi e to je priča za sebe, zlatna mladež koja drma sve u šesnaest a do jučer su im mamice guzicu brisale jer nemaju sposobnost ni za to. Ta ekipa nažalost promiče našu državu u propast. I ne samo to, uz poslodavce stao je i najveći krojitelj sudbine nas malih, preuzvišeni Mrsić sa svojim ekstra zakonima o radu, ali znate i sami bez mene, zakonu koju opet ide na ruku poslodavcima, jer ipak su oni viši sloj koji najviše pomaže državi u njezinom cvjetanju.
Slušajući priče svojih roditelja ili još dalje svoj djedova, njihova radna iskustva gdje su maltene kod jednog poslodavca dočekali svoje mirovine, danas u 21. stoljeću to je znanstvena fantastika, prije će otkriti cjepivo protiv svih bolesti nego će opet doći takva vremena. Ali dobro i sam pišući ova slova stalno mi hoda po glavi rečenica koju su nam usadili u podsvijest, čuvena “ako ti se ne sviđa tu gdje jesi, možeš slobodno otići” jer ponavljam, izlog je pun.
Ali ipak ja se nadam da još ima kvalitetnih poslodavaca kojima ta rečenica nikada nije izašla iz ustiju, pravih menadžera svojih firmi koji znaju da se lojalan radnik može i cijeniti, jer ponekad i u prepunom izlogu ipak nema uvijek “robe” koja je spremna na izazove.
Nadam se da djevojka sa početka priče ipak ima snage i volje za dalje, za daljnje koprcanje u traženju posla. Vjerujući u sebe i svoje sposobnosti da će joj možda 601.molba biti uspješna i da će dobiti posao kod poslodavca koji poštuje svoje radnike i za kojeg ne bude samo još jedna zamjenjiva roba sa greškom.
P.S. Nadam se da će se bar jedan poslodavac prepoznati u ovom razmišljanju i ipak smoći snage i suprotno uvjeravanju mase koja obožava izloge, promijeniti svoj stav prema svojim zaposlenicima i izgraditi sa njima čvrste temelje svojeg poslovanja
