Sumorna jutra u pretincu želja račvaju nesklade tražeći odgovore već odavno znane. Ljudski je razum splet imaginarnih rješenja u sivilu svakodnevnih lutanja, ukoliko nije potkrijepljen srcem. Srce potpisuje svaku konačnost.
Snove rađa strast i ljubav prema nečemu ili prema nekome. Oni nam pokazuju put te se nameću kao smjernica koja nas udaljava od inertnosti i čini život zanimljivim. Do ostvarenja dolazimo ustrajnošću ako se tijekom putovanja uvjerimo u suvislost cilja, tj. u spoznaju da će nas ostvarenje snova doista učiniti sretnima. Ako dođemo do zaključka da je sve bila iluzija ili zabluda, zar nije bilo lijepo sanjati?
Često puta se nađemo u situaciji kada ponavljamo u sebi kako moramo neke stvari raščistiti “sami sa sobom”. To je upravo taj dogovor između uma i srca, jer ako slušamo samo um, srce će kad-tad povući na svoju stranu bez obzira na posljedice. Baš kao kad radimo neki posao, ako ga radimo s ljubavlju zadovoljstvo se očituje na svakom našem koraku, ako pak ga radimo isključivo zbog egzistencijskih razloga vječito ćemo stremiti k onome gdje ćemo moći izraziti osobnost.
Stvarnost zaborava svih zabluda je prava blagodat sve dok nas netko ne podsjeti misleći da nam time čini dobro jer nam pomaže u potrazi vlastitog identiteta, a zapravo nam nesvjesno ulijeva gorčinu od koje silno želimo pobjeći. Ljudski je um veliki misterij, ljudsko srce još veći. Vrijeme je najbolji pokazatelj istine.
Moje su konačnosti potpisane zahvaljujući vremenu. Preda mnom je novo životno putovanje, borba i molitva za snagu. Želim pružiti ruke, zagrliti stvarnost, skupljati trenutke išarane osmijesima i pretvoriti ih u vječnost. Želim upijati čari raznolikosti ljudskih karaktera koji me okružuju i vjerovati da u svakome od nas čuči dijete, jer u djeci nema zlobe.
