Nekako mislim da nam ponekad svima odgovara malo izolacije kako bismo analizirali svoje postupke i izvukli pouke. Blago onima koji si je mogu priuštiti.
Zašto smo skloni uspoređivati se s drugima i suditi po onome što vidimo i što čujemo? Kad bi nam netko pričao koliko je uspješan u poslu, koliko je bogat i moćan i kad bismo mu u tom trenutku postavili pitanje: “Jesi li sretan?”, vjerujem da bi kod mnogih nastao tajac.
Ljudi su ponekad toliko opterećeni svojim uspjesima da zaboravljaju poloviti niti koje će ih učiniti doista sretnima. Kao da im je prioritet kako će izgledati u očima drugih.
Kad netko padne pa se digne na vrh te usput polovi niti, onda taj netko zaslužuje poštovanje. Takvi bi nam ljudi trebali biti uzor. Ako sudjelujemo u linču, to je najčešće zbog ružne navike pokupljene od okoline u kojoj živimo (bitno da se nešto blebeće). No to govori o nama – koliko smo zapravo jadni, ogorčeni i malodušni. Biti svjestan svoje greške, znači biti na dobrome putu da je više ne ponavljamo.
Ne bi nas trebalo brinuti jesmo li veći, jači, moćniji ili nismo, ali trebalo bi nas brinuti koliko smo ljudi jedni prema drugima. Kad nas hrane zlobom i sami postajemo zlobni, ponekad nesvjesno. Tada režimo i na one koji ništa nisu krivi. Otrežnjenjem nam postaje žao i ljuti smo na sebe te se želimo iskupiti, ako ničim drugim, priznanjem.
Što je ironija života? Kad se umoriš od svega i silno se želiš uvući u mišju rupu, ko za inat zapneš stražnjicom. Jedva je nekako uvučeš i onda shvatiš da je i tamo gužva. Od muke počneš tamaniti jestive delicije i tada kao da se svi tvoji problemi svode na veličinu tvoje stražnjice, jer, ako se još malo poveća, više nikad nećeš moći izaći. E, to je ironija života.
