Minuta odmora (TIME-OUT) jedno je od najvažnijih sredstava kojima se služe treneri i njihovi pomoćnici u sportu. Ona je najdirektniji i najbitniji utjecaj trenera na sam tijek utakmice i upravo pravodobnim reagiranjem trener može usmjeriti utakmicu u korist svoje momčadi, dogovoriti taktiku igre, zaustaviti seriju protivnika, motivirati igrače itd. U minuti odmora važna je smirenost trenera da što jasnijim rečenicama i pokretima objasni igračima što želi.
Svaki trener u pripremi momčadi za utakmicu, dobar dio vremena treba posvetiti upravo motivaciji igrača koja ovisi i o snazi protivnika, umoru igrača, financijskoj situaciji i sl. Korak bliže košarci trebao bi ići i najrašireniji sport-nogomet, koji bi već u lipnju na Svjetskom prvenstvu u Brazilu po najavama FIFA-e trebao zbog velikih vrućina uvesti po jedan TIME-OUT u svakom poluvremenu. Tako bi se zaokružio krug svih bitnijih ekipnih sportova koji koriste minutu odmora.
U današnjem, pretežito amaterskom sportu biti trener nije nimalo lako. Većinom su to ljudi koji posao trenera obavljaju amaterski jer uz njega imaju i stalan drugi posao. Oni odvajaju svoje vrijeme, neki i novac da bi djeci i igračima prenijeli svoje znanje. Neki od njih znanjem i obrazovanjem mogu raditi kao profesionalci ali zbog sve češće neimaštine i financijskih dugova klubova ostaju amateri i zaljubljenici u košarku. Današnji trend u svim sportovima i košarci ide prema tome da većinom priliku postati trenerom dobivaju bivši igrači koji imaju puno utakmica u nogama pa bi samim time trebali imati i nešto znanja.
Međimurski košarkaški treneri nisu uzeli minutu odmora, nego godine odmora! Zašto? Udruga međimurskih košarkaških trenera, obrisana je prije nekoliko godina iz registra Udruga Međimurske županije jer im očito nije bilo u interesu da budu organizirani, da surađuju te razmjenjuju iskustva, organiziraju seminare i edukacije. Očito su oni sami sebi dovoljni, rade kako (ne)znaju u klubovima i nemaju potrebe napraviti ono što su već odavno uz poticaj lokalnog saveza trebali. To je da svi zajedno izrade plan i program rada sa mlađim uzrastima, te da međimurska košarka bude prepoznatljiva.
Potom da se sa mladima nešto radi a ne da u nekim klubovima djeca koja su po 3 godine starija od svojih protivnika neznaju osnove košarke i gube po 100 koševa razlike i samim time odustaju od “loptanja” među obručima. Isto tako razina znanja među međimurskim košarkaškim trenerima nije ni približno jednaka, a mladima se ta prilika uskraćuje. Neki mašu s diplomama po kafićima i već su godinama daleko od parketa dok drugi radom stječu i obrazovanje. O stanju u međimurskoj košarkaškoj struci dovoljno govori podatak da najtrofejniji međimurski trener u posljednjih 20 godina (što god tko o tome mislio) već drugu sezonu doma “čiča”. On ima kadetske i juniorske naslove prvaka u 90-im godinama, odgojio je generacije košarkaša, postpisnik je zadnjih i zadnjeg naslova seniorskih prvaka košarkaškog kluba “Međimurje”. Zar ga nitko ne želi angažirat ili on jednostavno ima svoje dostojanstvo pa ne pada na onu “budeš trener”? Upravo to se treba promjeniti.
Većina trenera ne smije pristati na angažmane radi reda, rukovoditelji klubova moraju angažirati trenere da bi nešto radili i naučili djecu, a ne samo da zadovolje formu. Stanje u međimurskoj košarkaškoj struci je alarmantno. Iako brojčano gledano, ima oko 15-ak trenera u svim kategorijama i klubovima, svatko od njih radi po svom bez zajedničkog cilja i vizije. Najtrofejniji klub “Međimurje” koji je godinama služio kao primjer kakvog-takvog rada sa mlađim uzrastima i koji je ne tako davno, prije dvije sezone imao 5 trenera danas je pao na jednog jedinog. Tako su on i ostatak “uprave” prvo natjerali bivšeg predsjednika i trenera da ode “preko mosta” u Varaždin.
Zatim su u svom neznanju i nemoći prisilno bili primorani angažirati bivšeg trenera juniora i kadeta kojeg su u posljednjim godinama svom silom htjeli otjerat iz kluba. Zanimljivo je to da im moraju pomagat i roditelji da bi djeca mogla biti vođena na utakmici. Kolo sreće se okreće, pa tako drugi čakovečki klub danas ima 5 trenera. Klub koji godinama s mladima nije ništa radio, mlađe uzraste je imao radi reda i saveza. Oni sad nešto pokušavaju, animiraju djecu okolnih mjesta i polako preuzimaju primat u radu sa mladima. Ostali međimurski klubovi i treneri također nemaju više alibi, jer nakadašnji razlozi poput infrastrukture i dvorana su odavno rješeni pa svi imaju gdje trenirati i djecu učiti osnovnim elementima košarke.
Međimurska županija je premala da bi svatko radio po svom. Treneri međusobno ne razgovaraju, a matični savez očito nije briga za kvalitetu nego samo kvantitetu, suce i podmirenje troškova. Najbolje ulaganje je ulaganje u mlade, za što treneri i nesposobne uprave nemogu reći da je skup sport, kao ni da nema djece i zanimanja da se bave košarkom.
Zajedno se može sve. Uživajte u pogledu “Iznad obruča”.
