Vrijeme darivanja…
Živio sam tada u Zagrebu. Zapravo bio na rehabilitaciji sluha u centru Suvag. Tu sam upoznao Mandicu. Simpatična Hercegovka (nije bila kći tajkuna). Sirotica, ali uporna u nastojanju koliko-toliko osposobiti i sluh i govor. Paaaa, hodali smo…
A prvog aprila izvedem je u klub kino “Zagreb”. Našalim se da je to prvoaprilska šala, pa ću je počastiti kinom i koka kolom. Isto tako i toliko sebe. Teško se živi u Zagrebu. Ja sam još što i zaradio perući stakla na autima, na parkiranju na Kaptolu i Trgu Republike, danas Jelačić plac, tako da je taj izlazak bio maksimum koji sam oboma mogao priuštiti. Nisam joj rekao da mi je drugog aprila rođendan i da je zapravo to glavni razlog izlaska.
Sjeli, naručili kolu, čekamo da se klub popuni, kino projekcija, kad ona izvadi smotuljak, pruži mi i čestita rođendan (znala je, sjetila se), a onda zarida. Gorko plače, jeca te veli:” Mili ja nisam imala više novaca za dar.” Izvučem je iz stolice, posjednem je na koljena, umirujem, otvorim smotuljak, a to su bile pertle za cipele. Bio sam oduševljen. Privinem je na prsa, milujem, ljubim joj uplakane oči, tješim je: “Hvala zlato, ovo je divan poklon. Ne budi tužna, pa glavno da si se sjetila…” Pogledala me u oči, vidjela da sam iskren… te se nekako smirila.
Mandica se morala vratiti u Hercegovinu. Pertle sam objesio iznad svog kreveta. Nakon što sam se oženio, pertle su i dalje bile na svom mjestu. Ženi sam slagao da je to, eto ko neka emajlija. Nikad nisam bio praznovjeran, nisam imao, a pogotovo vjerovao u maskote i slične bedastoće. No morao sam dati neko objašnjenje.
Tek početkom osamdesetih prilikom seobe, na moju žalost pertle su se izgubile. U međuvremenu, dobio sam mnogo darova i skupih, ali vjerujete mi pred Bogom da mi ni jedan nije bio drag kao te Mandičine pertle…
Približava se Božić. Kud god se okrenete, na vas se izbečile drečave, nametljive reklame koje vas podsjećaju da je vrijeme darivanja, da kupite, da potrošite, da se lukulski nažderete te naravno loknete dobru kapljicu.
Tajkuni će svojim ukućanima učiniti poklone. Skupe poklone. Poneko će metresi kupiti automobil ili odvesti na neko egzotično putovanje, nakit… ali, toplo se nadam da će negdje, u kinu, slastičarnici, neka Mandica svom Mirkecu kupiti pertle za cipele. I usrećiti ga!
A ta drečava, nametljiva ofenziva da kupite, potrošite, odvlači vam pažnju, u drugi ili čak četvrti plan stavlja najdragocjeniji dar. Ne daju nam se skoncentrirate na sam događaj zbog kojeg trebamo kupiti i darivati dar. Rođenje Krista. Krista otkupitelja, Krista izbavitelja, Krista kojeg je Njegov i naš nebeski Otac žrtvovao, Krista koji se žrtvovao, svoj zemaljski život darovao za nas grešne, nevaljale, nedostojne a nadasve nezahvalne grešnike. Siti, pohotni, nezasitni razmišljamo samo i kalkuliramo što će nam tko pokloniti, što ćemo polokati, prožderati…
Danas kad je od opisanog događaja prošlo četrdeset i kusur godina, za koje vrijeme sam prošao sito i rešeto, sa prebogatim životnim iskustvom, s blagom sjetom sjećam se Mandićinih iskrenih i emotivnih suza i njenog, za mene dragocjenog dara. Ali, samo jedan dar mi je i drži i dragocjeniji od od pertli moje Mandice. Dar koji smo svi vjerujući dobili, dobili od Onog koji jest, to je Božić!
Čestiti Božić, primite Ga u punini srca, pri punoj svijesti, ukratko… Radujte se daru!
