Ima stari vic: U Zagorju izgradili tvornicu, pa Tito osobno došao otvoriti. Na kraju kaže: ” Drugarice i drugovi, ovo je sada sve vaše.”
Jedan kumek se ohrabri, pa će Titu: “Ovo je sve naše?, Sve je vaše, odgovori Tito. A da mi to sve prodamo, pa si kupimo, tko kravicu, tko hižicu? Boga ti, pa gdje ćete onda raditi ako prodate? Pa kod gospona kome to budemo prodali.” (Hrvatska stvarnost)
A onda jednoga dana dođu tipovi, protuhe, protuhe koji su zaslužili i kolac i konopac, pa rasprodali tvornice, lovu jamili a nesretni radnici ostali bez tvornica, bez posla, hižice i kravice, ako su i imali, prodale banke za ovrhu kredita…
Ne neću vam ja pisati stanje, dovoljno ste odrasli i pismeni, a bogami i iskustva s gospodom koja je kupila tvornice, daje Vam pravo da sami donosite zaključke. Ali, uvijek, naime ima ono nesretno ALI. Dakle, ali, dokle će to funkcionirati, koje posljedice takvo stanje može polučiti?
Ovdje ću se pozabaviti jednom od koje strahujem i ne strahujem, ali je sama po sebi zastrašujuća…
Pojavi li se grupa mladih, smionih a frustriranih ljudi, te uzmu megafon, pa pođu od sela do sela, od grada do grada i počnu s pjesmom: “Ustajte prezreni na svijetu ili Padaj sila i nepravda”. Za početak, Komunistička partija Hrvatske nedavno je osnovana. Revolucija! Diktature proletarijata. Svakome prema potrebama te slična demagoška sranja. Još davno prije pola stoljeća, kad sam odbio ući u Savez komunista, bio mlad, bijesan, arogantan, prepotentan, objasnio sam da je od diktature pojedinca ili jedne oligarhije, gora samo diktatura proletarijata.
Jebiga, diktatura je diktatura a diktatura proletarijata je diktatura rulje i gladne lijene fukare. Ti revolucionari nam opet nagovijeste Marksizam-Lenjinizam. Lenjin je upropastio Marksizam te je rezultat toga lenjinizam-banditizam. Rulje.
Tvornice su prodane, novce jamili, proizvodnju uništili, radnici na socijali, umirovljenika koliko i radnika, a na tržište rada, ono što je i ostalo od tog tržišta , stižu mladi radnici i intelektualci. Tisuće, desetine tisuća mladih, buntovnih, željnih svega…
Čuo sam jednog starog čovjeka govoriti: “Nema gnjeva do gnjeva poniženih, obespravljenih i pravednih. Kad njihov gnjev provali, tada padaju carstva!”
I tu smo. Sve ide na ruku pomirenja mladih i obespravljenih. Naime, nije to samo u nas, to Vam je nova Interancionala, “Proleteri svih zemalja ujedinite se”. Opet će biti klasno ne nacionalno, jer glad nema očiju!
P.S. Pa i ovi koji još i imaju posao, rade a plaću i kad dobiju, dobivaju s mijene pa na uštrp, stara veli narodna izreka. Parafrazirat ću stihove iz jedne Šantićeve pjesme:” I nitko neće čuti jad i vapaj, nit će ganut bol pijanu gospodu. Oo radniče goljo ti si prah na podu, tegli i vuci i na poslu skapaj. Sav trud tvoj i muku crnoga roba, pojest će tajkun pri gozbi i piru, a tebi samo ko psu u loncu bacit će mrve. Ooo sram i grdoba”!
