Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku, naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.
Gledano iz današnje perspektive, teško je i pojmiti u kakvom smo – kao narod – samo moralnom zanosu bili kad se krenulo u ostvarenje tisućljetnog sna mnogih naraštaja za vlastitom – slobodnom državom. Taj zanos i zajedništvo je nešto neponovljivo! Šteta! Trinaest dugih i krvavih stoljeća je trebalo proteći – kazuje nam povijest – da bi današnji naraštaji napokon živjeli – a tek malobrojni uživali – u teško stečenoj slobodi.
Dugo je to i predugo razdoblje, a da na mnogim naraštajima ne bi ostavilo traga. Za ostvarenje ideala vlastite države kroz stoljeća su padale dobronamjerne, poštene, čestite pa i naivne glave. Međutim, lopuže, dvoličnjaci, podrepaši i svakojaki ološ se uvijek i u svim povijesnim previranjima najbolje snalazi, pa nije drukčije moglo biti ni u posljednjem povijesnom previranju jer je to njihovo prirodno okruženje. Ponavlja se to kroz čitavu ljudsku povijest. Bilo je i bit će tako.
I nadalje će, kao i u minulim stoljećima, razni vračevi ili predstavnici vjerskih zajednica – a da im ruka ne zadrhti – prije polaska u rat kaditi i blagosloviti oružje i sva oruđa kojima će se – u ime Svevišnjega – s druge strane (kao da ondje nisu živi ljudi) tamo nekoga skratiti za glavu! Čini mi se poštenijim da se u rovu na bojišnici uz bojovnika može vidjeti i sve one (koji su sve to i blagoslovili) kako s puškom u ruci ravnopravno dijele sudbinu ratnika, a ne da, uglancani, dobro zbrinuti, siti i napiti, bez grižnje savjesti – na koju se za svoje sebične ciljeve tako često pozivaju – u propovijedima “mašu” braniteljima i braniteljskom populacijom.
Ne bi bilo zgorega da se u propovijedi, prije spominjana branitelja, osvrnu na čine i učinke nekadašnje svete inkvizicije o kojoj šute kao zaliveni. Zbog čega to dugo krvavo razdoblje “svete inkvizicije” uporno prešućuju? Te krvave tiranije Europu je, svojom mudrošću i odlučnošću, spasila jedna žena – (zvala se Marija Terezija – carica)!
Pitam se, jesmo li uopće spremni i sposobni voditi uljuđenu i uravnoteženu državnu politiku ili ćemo nastaviti sve relativizirati, razvodniti i potratiti još koje stoljeće da bismo smogli snage lopove nazvati lopovima, pokradeno i oteto im oduzeti, oduzeto vratiti narodu i kada ćemo naučiti kako se štite nacionalni interesi, a ne da narod drhti od pomisli tko će ga od vlastitih uglednika više pokrasti, zadužiti i upropastiti.
Hrvatski jezik se stoljećima čuvao i očuvao, branio i obranio od nasrtaja i presizanja tuđina, a koji je danas – nama na ponos – 28. po redu službeni jezik u EU? Hoćemo li ga umjeti sačuvati? Nadam se da hoćemo. Zapitajmo se što činimo s našim materinjim jezikom?
Osluhnemo li naše hohštaplere i javne govornike, osobito političare, kako govore, kako se izražavaju za govornicom, teško ćemo razabrati koji i kakav jezik oni prezentiraju, a sve su to ipak školovani ljudi. Nitko u politiku nije ušao bez završene, barem, srednje škole. Nije važno kojeg smjera. No, to i nije toliko važno znati, jer iz njihovih diskusija usmjerenje im je najlakše prepoznati.
Naši mediji su, pak, posebna priča. Pojedini novinari su zaista posvađani sa materinjem jeziku, a kad je u pitanju gramatika bolje ju ne spominjati, jer… Mnogi novinari, čak, izjednačuju ljude sa životinjama. Njima životinje ne ugibaju, već poput ljudi – UMIRU. Što će takvima lektori, što će im korektori? Barem da se kojiput udostoje poslušati – i ČUTI – “JEZIČNI SAVJET” Hrvatskog zavoda za jezik i jezikoslovlje koji se redovito emitira na Hrvatskom radiju.
Na vlas isto se događa i sa našom nacionalnom valutom – KUNOM. Tko danas, naravno, osim sirotinje još računa u kunama? “Tuđe je i sirće slatko” kaže poslovica, pa nam je Euro postao svemogući “bog” našeg društva pred kojim se klanjaju i deklarirani farizeji, a kojima su puna usta morala i savjeta kako bi svi drugi, osim njih naravno, trebali živjeti. Nije nikakvo čudo što je bivša “juga” propala. Morala je i trebala propasti, a jedan od razloga propasti je i ondašnja nacionalna valuta – DINAR. I U ONO VRIJEME je valuta svih valuta bila – ne službeni DINAR, već – dojčmarka.
U društvo nam se uvuklo beznađe. Sve, pod ovom nebeskom kapom, se relativizira pa su nam lopovluk i razbojstva postali svakodnevnom – “normalnom” pojavom. I, umjesto da se vlasti odlučno i iskreno razračunavaju sa političkom korupcijom i lopovlukom, ponajprije u vlastitim redovima kako bi nam svima bilo bolje, umjesto da svojom politikom i svojim postupcioma budu primjer svima nama i potaknu u nama onu toliko potrebnu NADU, ZAJEDNIŠTVO, a osobito onaj nekadašnji naš ZANOS, sve dosadašnje naše vlasti vuku nas guzicom – ZA NOS!
