KOLUMNA: …Obećanja i nadanja!

Napomena autora: U svakom svom pisanom uradku naročitu pozornost pridajem pravopisnim znakovima, a posebno zarezu (ibis redibis numquam peribis in bello). A.K.

Je li možda i Adam Evi – dok su još bili u Edenu – nešto obećao i čemu se Eva nadala, je li možebitno svoje obećanje Adam održao i je li Eva brakom bila zadovoljna, knjiga ne bilježi, ali je zabilježeno da je prvi bračni par – ne poštujući zapovjedi Svevišnjega – gadno zgriješio?!

Premda pun ljubavi za čovjeka, ni prvim ljudima, ni svom izabranom narodu, Jahve nije obećavao ni podilazio već ih je – kao POTICAJ za bolji život – upućivao na red i rad, na trpljenje i odanost NJEMU, upućivao ih je kako se ZAKON treba poštivati, kako uz rad biti i ostati čestit i pošten, kako biti pravedan i ponizan, a ne lažljiv, ohol i pohlepan. Ni U ONO VRIJEME, pošten čovjek nije lako živio.

Jer se – kako kaže knjiga – već kod onih prvih dviju osoba u Edenu dogodio neposluh pa ih je Jahve – kako tumači naš premijer – iz Edena poslao “MOZGOM ZA KRUHOM”! (naime, premijer zna da mozak troši najviše energije zbog čega ga mnogi baš i ne shvaćaju)! Dakle, nema kruha bez rada (motika, kao alatka, puno kasnije je patentirana). Bez rada i discipline, pak, nema boljeg života pa su ljudi, kakvi već jesu, boreći se za vlastiti boljitak dolazili u kojekakva iskušenja, međutim…

…međutim – mnogi posrnuli će pokajnički – “vrag” vam je to iskušenje. Jer, da mu se lako othrvati ne bi se zvalo ISKUŠENJE. Kad se NAPAST čovjeku nađe pred nosom, pitanje je, kako joj odoliti, dok je OBEĆANJE nešto imaginarno čemu se samo nadamo, nadamo… Zapravo, iskušenje je, kaže knjiga, za ljudsku dušu poput NEČASTIVOG, ako uopće možemo pojmiti što je to ljudska duša? Kako olako rabimo riječ DUŠA, baš kao da je riječ o nogometu ili o politici o čemu svi sve znamo.

Nešto što je oku vidljivo i pod prstima opipljivo nije osobit problem definitirati, međutim, ljudsku DUŠU ne možemo ni vidjeti ni opipati. DUŠU, kod pojedinca, jedino možemo osjetiti ili barem u svojoj imaginaciji naslutiti kakva je. Jahve ju, kaže knjiga, tamo sve od Adama, pa naovamo, neprestano iskušava da vidi do kud je čovjek u svojoj pohlepi doista spreman ići.

Zanimljivim mi se čini razmišljanje: zašto ili zbog čega Svemogući – kad je već stvorio najsavršenije biće na svijetu – tome biću, zvanom čovjek, nije usadio moć shvaćanja baš svega što ga okružuje i što sačinjava ovaj divni svijet, već ga – poput upecane ribice na udici – pušta da u svojoj nesavršenosti i svome neznanju – bauljajući životnim brzacima i stramputicama – koprcajući se, mukotrpno traži izlaz iz, najčešće, jednostavnih životnih prilika.

A, da bi se stvari u životu posložile i riješile na pravedan način, MOŽDA je potrebno samo malo dobre volje i već odavno izgubljene poniznosti svakoga od nas, da svijet učinimo drukčijim, ljepšim, puno boljim i podnošljivijim za sve ljude, a ne samo za one koji nam neprestano drže prodike o moralu i čestitosti i koji sebe doživljavaju kao da ih je sam Jahve sa nebesa nama poslao na “dar”…? Rekoh, MOŽDA?!

A, sadržaj tih, nakićenih i raskošno upakiranih, “darova” najčešće je kvaran, pa ih – pazeći na vlastito zdravlje – radije izbjegavam. Zahvalan sam Svevišnjemu i roditeljima na darovanom životu što mi je sasvim dovoljno da se osjećam sretnim i zadovoljnim čovjekom! Naravno, kroz život sam upoznao trpljenje, pa me nije lako nečime impresionirati i malo čemu se čudim…

Povijest nam pripovijeda: …Spartak, …Džingiskan, …Atila i ini bojovnici i razbojnici – nekada su jahali na čelu svojih istomišljenika koje su bez imalo krzmanja vodili u izravnu borbu: netko, poput Spartaka – za slobodu, netko, poput Džingiskana i Atile – u osvajanja tuđih teritorija, pljačkanja tuđeg truda i muke uz masovna ubijanja i silovanja tuđih žena, šireći tako, i rasu, i vjeru a i kulturu. No, nekulturu nam nisu morali nametati, u krvi nam je, za nju se sami pobrinemo.

Minulih mračnih i krvavih stoljeća ljudi su se, što dobrovoljno, što prisilno selili i raseljavali, međusobno se miješali i množili, a kao rezultat spomenutih povjesnih mijena i nemilih događaja i naši preci, Hrvati, su se odnekud dotepli ovamo (još, izgleda, nije definirano otkud, ali “blizu” smo i toga saznanja).

Je li nas pomazila sreća da nas je dopao ovaj prelijepi dio zemlje, ne znam, ali sklon sam vjerovati da je u pitanju bila puka slučajnost. Bit će da su nam preci ovamo zalutali kao guske u magli kad smo ovako nahero nasađeni, pa upropastimo sve što nam dopadne šaka. Jer, ako bismo trebali biti sretni što smo danas upravo ovdje, pitam se: zašto sami sebe uporno unesrećujemo i činimo sebi ono što nam, možda, ni neprijatelj (ako nije krvoločan i osvetnički nastrojen) ne bi činio?

Uzmimo za primjer naše političare, a i naš kler. I kler je dio nas i našega mentaliteta, i to mentaliteta na daljinsko (inozemno) upravljanje. Da, da, dragi moji sunarodnjaci, i vjerske vođe su tu. Jer, ako se itko u ovoj državi bavi politikom (osobito politikanstvom) tad su klerici, na prvome mjestu.

No, pođimo redom: politika bi trebala biti časno zanimanje čime se ljudi bave na dobrobit svoga naroda i bilo bi najpoštenije da politiku političari prakticiraju kao dobrovoljni rad. Političari bi svoju plaću trebali primati (odavno je već rečeno) u onim tvrtkama gdje su do izbora bili zaposleni, a nikako u Saboru gdje sami sebi određuju visinu plaće.

Upravo je to klica i žarište nepovjerenja i animoziteta ljudi prema političarima u Hrvatskoj. Nemoguće je, na ovim prostorima, sam sebi biti pravedan sudac, a političari – koje li prepotentnosti – sami sebi određuju i pravila ponašanja i visinu plaće. Potpuno nakaradno!

Kad nezadovoljnici prosvjeduju, vođa stranke kojoj nezadovolnici pripadaju, iz pristojnosti, a i iz osobnog interesa, trebao bi biti na čelu prosvjednika. Nema “nesvrstanih” (kad je lova u pitanju svi se nekamo svrstavaju). Baš svi. Laž je kada netko kaže da se nikamo ne svrstava. Za nedavnih seljačkih prosvjeda na čelu kolone, uz sindikalce, na traktoru je trebao sjediti predsjednik njihove stranke.

Kod prosvjeda prosvjetara, uz sindikaliste, na čelu bi trebao biti političar koji ih podržava, kod zdravstvenog osoblja, uz sindikaliste trebali bi biti i političari koji njih podržavaju itd.,itd. Ili, recimo, kod prikupljanja potpisa za budući referendum o… “U ime obitelji” i predavanja istih predsjedniku Sabora svakako je trebao biti barem jedan biskup (nije važno koji), a ne da ljudi – s onako teškim kutijama – bez svoga vođe marširaući gradom pjevaju baš kao da su na seoskom proštenju.

E, baš se – poput djece – damo nagovoriti pa prosvjedujemo u ime onih koji će kasnije tu temu Vladi gurati pod nos skupljajući na njoj političke poene. A vi prosvjednici? Poslužili ste svrsi i tko vas šljivi! Kad bi “huškači”, koji iza svakog prosvjeda stoje, bili na čelu kolone tad bi imali legitimitet i mandat zastupati svoje nezadovoljnike. Ovako…

Zašto, naprimjer, ne bi neki biskup (mogu se i mijenjati, ima ih bogu hvala!) hodao na čelu kolone nezadovoljnih vjernika pa ulicama protestirao tražeći pravdu za svoje stado, a ne da iz tople i ugodne sigurnosti svoga ureda – na tv-u promatrajući prosvjede – zadovoljno trlja ruke naslađujući se kako vlast diše na škrge. Zašto ne bi, valjda je slobodno pitati?

Vjerojatno nije bilo ni jednog bogoslužja 15. kolovoza 2013., a da se onom nesretnom primaljom iz Knina nije “mahalo” kao jedinim i najvažnijim argumentom svojih stavova i svih kršćanskih problema. Prirodnije bi bilo da su se o tome problemu javno očitovale, recimo, časne sestre, jer mnoge od njih rade i po bolnicama, a i drugdje gdje su žene, za štošta toga što im po zakonu pripada, zakinute i, nadam se, časne sestre su primjerenije – od bilo kojega biskupa ili pak od popa – o tome i takvim problemima prozboriti. Ali, ne, nije njihovo da javno pripovijedaju, a osobito da propovijedaju!

I još nešto: ispada da vjernici, koji su hodočastili u mnogobrojna svetišta, uopće nisu svjesni da im je obitelj najvažnija nego ih klerici putem mikrofona i moćnih zvučnika moraju na to podsjećati. Nije li to podcjenjivanje samih učesnika svetkovina, jer su to mahom zreli obiteljski ljudi, pitam se?

Ni političari nam nisu puno bolji od klera. Međutim, što ćemo – nismo mudri poput naših biskupa – (kako je, nakon Bleiburga 2012., pjesnički nadaren biskup rekao; citiram: “…ali biskupi su mudri”!) – dakle, naše političare svake četiri godine na izborima možemo smjenjivati, dok nam biskupe drugi odabire i imenuje, a ne mi sami.

Nema nam druge, i nama običnim smrtnicima, samo kad bismo to htjeli shvatili – uz izdržljivost – potrebna je i mudrost. Međutim, ovakvi kakvi smo danas, nismo tome skloni. Nećemo – poput naše GABIKE u pjesmi – pamtiti …SAMO SRETNE DANE… Izgleda, draže nam je pamtiti manje lijepe stvari i događaje, ali zato smo – kompenzirajući vlastiti nedostatka mudrosti – PRESRETNI kad nam netko – makar i lažno – nešto OBEĆA. Bože mili, kako je laž lijepo čuti! Uh!

Dok nam lažu topimo se od miline i – poput najljepše ruže u ružičnjaku u proljeće – od dragosti se rascvjetamo. Ne, ne, nema nam pomoći. Padamo na laž i na lažna obećanja kao zrele kruške ujesen i to nam je velika slabost.

Eto, prisjetih se našeg pokojnog prvog predsjednika kad je jednom zgodom – stojeći pred masom razdraganog puka – preko razglasa, sam sebe upitao, citiram: “ŠTA MI PREOSTAJE JOŠ DA VAM OBEĆAM”?! Znate li što je slijedilo potom? Uslijedio je delirij oduševljene mase…! Pa, treba li nam išta više od OBEĆANJA I NADANJA?

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije