Jutarnje nedjeljno vedro nebo i optimalna temperatura nagnali su me danas na vožnju biciklom za razbuđivanje. Krenem putem po čakovečkoj obilaznici pa natrag u grad. Kod prvog semafora nakon spuštanja s nadvožnjaka bum – tras – tres s biciklom, kod postavljanja rubnika na biciklističkoj stazi stavili su ih koji centimetar iznad biciklističke staze.
Dolazim do drugog semafora i spremam se za poskakivanje, a kad tamo na pozitivno iznenađenje – ništa. Rubnici su stavljeni u ravnini biciklističke staze i prolazi se sasvim glatko. Semafori su udaljeni par stotina metara jedan od drugog. Na jednom su rubnici postavljeni savršeno, na drugom očajno.
Put me vodi do parkića kod Gimnazije i Ekonomske i trgovačke škole. Gledam na puteljku u daljini kakvo je to pamučno klupko, a kad se približim na zaprepaštenje vidim mladića koji spava. Polovica tijela na asfaltu, polovica na zemlji. Očito mu je bilo hladno pa je kratku majicu navukao preko glave, a leđa ostala gola.
Na biciklu sam, nemam mobitel uz sebe pa je odluka bila jurim kući po automobil i mobitel jer ovako baš nisam od koristi. Vraćam se kroz par minuta i na moju sreću spavač se pridigao. Veliko zijevanje, teturanje po puteljku s očito velikim upitnikom nad glavom. Nekoliko koraka lijevo pa nekoliko koraka desno. Ostavio sam čovjeka neka shvati gdje je i kamo ide, koliko sam vidio bio je relativno u redu, a koliko je ili nije u redu bilo ovo pijano noćno spavanje na otvorenom pokazat će mu zdravlje.
I još “sitnica” iz trgovine. Razgovor kod pekarskih proizvoda ide otprilike ovako:
– Molim Vas kruh i dva klipića.
Nakon što sam to dobio još dodam:
– Molim još jednu krafnu.
– Ha?, bio je odgovor prodavačice.
Ako se ne varam djeca u prvom razredu uče četiri čarobne riječi: izvolite, hvala, molim i oprostite. Izgleda da bismo s vremena na vrijeme neki trebali i morali učiti s njima.
