Napomena autora: U svakom svom pisanom uratku posebnu pozornost posvećujem interpunkciji, a posebno zarezu (Ibis Redibis Numquam Peribis In Bello). A.K.
Eh, što ti je život, a što sudbina, gruntala je junakinja ove kratke priče? I, tko bi to uopće razumio? Ono čega sam potpuno svjesna jest, bilo kamo se okrenula posvuda vlada zakon jačega, a o netrpeljivosti prema drugima i drukčijima da i ne razmišljam. Što god govorili nebrojeni “pravednici i poštenjačine”, ali nit’ je bilo, nit’ će ikad biti pravde i pravice (i pravnici se s time slažu) jer su to dvije sasvim različite kategorije u prosuđivanju života i životnih problema.
Kad bi bilo onako kako se društvo deklarativno izjašnjava, život bi kudikamo bio ljepši i bezbolniji, ovako, neprestano strepim da me netko ne zaskoči. A, da je tako, pokazuje i moj sučaj. Naravno, ima časnih iznimaka, ima, ne mislim da nema, ali u većini su oni koji se zaklinju u samo njima razumljivu pravednost. Takvih je, dragi moji, jako jako mnogo, vjerujte mi na moj iskreni – vau!
Jedno javno pričaju, drugo nam iza leđa rade a što misle, to ni vidovnjaci ne mogu dokučiti. Eno, pomodriše im njihova junačka prsa od busanja u njih kako su humani, a čim okrenu leđa čine ono što s ljudskošću nema blage veze.
Molim vas za mrvicu pozornosti, čujte što mi se dogodilo, pa prosudite sami! Još kao sasvim mala, ni sama ne znam kako, našla sam se kod jednog od tih umišljenih dvonožnih pravednika. Ako zanemarim sve ružno izrečeno na moj račun, kod njega je ipak bilo podnošljivo. Ni na što se ne tužim osim – e, sad, je li to njegov hir ili nešto što ja ne kužim – na ‘njegovu školu’. Učio me nekim bezveznim stvarima.
Zamislite molim vas! Utuvio si u onu svoju debelu glavurdu kako ja nešto moram činiti i na tome tako dugo ustrajavao sve dok nisam konačno popustila i počela izvršavati te njegove “genijalne” zamisli. Znate li, što je to? E, to vam se zove ispiranje mozga, dragi moji. Ma što tko o tome mislio ali to je to. Jer kad vam netko nameće nešto što baš i ne izgleda prirodno i što samo njemu služi za ostvarenje njegovih ideja i potreba, kako to nazvati nego ispiranjem mozga.
U ispiranju mozga su, zapravo, nenadmašni a samo kako bi mogli provoditi svoje ideologije, dogme i još ponešto… a onakvo postupanje prema meni čisti je – SNOBIZAM. Snobizam, dragi moji, snobizam i ništa drugo. Prava je milina naći se kod nekoga normalnih shvaćanja, međutim, teško onome tko dopadne šaka neke umišljene veličine.
Što, ne vjerujete mi? E, pa, ako mi ne vjerujete, osvrnite se malo oko sebe i prepoznat ćete ih. Ima ih bogu hvala… Danas vam svaka šuša na uzici vodi nekoga od naše vrste, ne razmišljajući pritom o nama i o nekim našim (…) potrebama već ih zakon na to mora tjerati dok oni, živeći u svom svijetu, uzdignutim nosom paraju kumuluse.
Nedavno sam vidjela jednog takvog dvonošca kako ponosito stupa pored svoga bijelog ljubimca, a čim je izmakao očima javnosti, tamo, gore na mostu kanala Lateralca, četkajući ga, ostavio je hrpu dlake toga svog bijelog sibirskog samojeda. I, taj i takav dvonožac se pun sebe ponosno vrati u grad s uvjerenjem kako je učinio plemenito djelo, a zapravo je učinio nered.
Onaj, gorespomenuti dvonožni snob me u svom hiru mnogočemu naučio. Poslušno sam izvršavala sve njegove naredbe dok on od ponosa nije znao kamo sa samim sobom. Nadjenuo mi je i ime na koje sam se odazivala i sve u svemu kod njega mi nije bilo tako loše osim što nisam znala za slobodu, a sloboda je ipak neprocjenjiva, jer i samo znate “…i sužnji su pjevali o njoj”!
S vremenom sam postala majkom samo što je oca mojih mališana, meni na užas, birao gazda. I, još se time ponosio i na sva usta hvalio kako je ON zaslužan za kvalitetno potomstvo. Vau! Da pukneš od muke.
U sve vam se oni petljaju i o svemu odlučuju. Nas? Nas nitko ništa ne pita! Kako to obično biva, kad su me pritisnule godine jednog potomka je ostavio da stasa uz mene dok je ostale, koje li ljudskosti, jednostavno pobio. Zamislite, PO-BI-O! Teško sam to preboljela, no, ništa nisam mogla učiniti. I tako, jedne večeri me pozvao na vožnju autom. Kako sam se samo obradovala vožnji, jer me i ranije znao autom provozati, ali…
…ali, koga oni vozaju toga i izvozaju i tome se loše piše. I sa mnom je bilo tako. Dogodilo se kao u onoj njihovoj pjesmi; “Sve uzalud bješe moja nada…” U mrkloj noći, pojma nemam gdje, zaustavio je auto i k’o najgore pašče najurio me van. Našla sam se sama-samcata na otvorenoj cesti i u nepoznatome kraju. Ama, kakvo ima srce i kamo će mu duša da me tako bezdušno mogao ostaviti na cesti?
Tumarajući mrakom, da se maknem s otvorene ceste, ušla sam u prvo dvorište na koje sam naišla potražiti prenoćište. Međutim, ondje me neki zujan opalio blatnjavom čizmom pa sam cvileći otprašila dalje. Što sam drugo i mogla? Ipak, na konak me primila neka žena koja je, čim sam se pojavila u dvorištu, dograbila telefon i brže-bolje nekoga nazvala što me, priznajem, obradovalo i u meni pobudilo nadu… Pomislila sam da zove moga gazdu, ali prevarila sam se… Šteta!
Ujutro su u velikom autu stigli neki ljudi, prekrili me mrežom i odvezi u nepoznato. Zatvorili su me u kavez kao kakvu divlju zvijer, ostavili nešto hrane i vodu i otišli. Dugo sam ostala ondje a da nitko nije pitao za mene. Zamislite, NI-TKO! Potom me odveo neki čovjek, okupao me, iščetkao mi krzno, nahranio i svezao lancem. Zašto? Zapravo, bojali smo se jedno drugoga.
Prihvatio me što je najbolje mogao a zauzvrat sam mu vrlo brzo podarila šest predivnih mališana. Da ih samo vidite kako su slatki. Malci su stvarno silni.Već su i progledali! Dobro sam hranjena pa imam dovoljno mlijeka za njih, a oni onano bucmasti, sudarajući se međusobno, jedva se kreću po kućici. Ma, baš su cukreni! Umalo zaboravih!
Jednog dana me gazda ponovo zavezao lancem a moje mališane pokupio u košaru i nestao s njima. Umalo sam svisnula od žalosti. Kad ih je ponovo vratio mojoj sreći nije bilo kraja. Jedino ne shvaćam zašto su svi bili bez svojih repića. Ma, to za ovu priču i nije toliko važno. Najvažnije je da su oni opet sa mnom.
Novome gazdi znam pripaziti na perad u dvorištu a on se čudom čudi otkuda ja to znam.
Ih! Štošta korisnoga me naučio moj bivši gazda samo ne mogu to reći. Ni ime mi novi gazda nije znao pa me nazvao Maza što mi se dopalo. I to ponešto govori o našemu uzajamnom odnosu.
Eto, baš jutros se na dvorišnim vratima pojavio novi udvarač i, na moje veliko iznenađenje, gazda me pozvao da ga upoznam. Malo sam se, kao, nećkala a potom ipak otišla vidjeti kakav je. Pošnjofala sam ga i okrenula se jer tko zna koje pasmine je on. Jedino znam da nije iste kao ja. Prva briga su mi moji mališani, a poslije…
Da! Još nešto veoma važno za razumijevanje moje sudbine. Onaj dvonožac, mislim na moga bivšega gazdu, otjerao me samo zato što me, sa susjedovim Šarovom, a koji je druge pasmine nego sam ja, zatekao inflagranti (znate već na što mislim)! Kažem vam, čisti rasizam!
