Nama nešto starijima je dobro poznato kako nam je bilo živjetu u socijalizmu i s kakvim zanosom i nacionalnim nabojem smo isčekivali novo doba. O tome, ne tako davnom, vremenu pa sve do danas pokušat ću što objektivnije prozboriti, naravno, ovo je moje viđenje stvari. Latinsku riječ “fragmentum” u Hrvata se prevodi kao: a) dio koji je otkinut, odlomljen ili razbijen; ili ulomak nekog djela…, i pod: b) ono što je nedovršeno…
E, sad, apsolviravši riječ fragment, nije na odmet spomenuti i riječ “fragmentacija”. Baš kao u kakvoj zadimljenoj i zagušljivoj balkanskoj krčmi, prije fragmenta dogodila se “fragmentacija”, što će reći, dogodio se raskid jedne trule i “zubom” vremana, dotrajale i rasklimane društvene cjeline, a jedan dio te dotrajale i rasklimane cjeline smo bili mi sami – znači – Hrvatska.
E, kad se samo sjetim ondašnjeg našeg zajedništva. Kakav je to samo bio ushit! Nošeni ushitom – barem je većina u to vjerovala – kročili smo trnovitim putem u bolju i sretniju budućnost. Kročili smo ususret svojoj željno očekivanoj neovisnoj državi! Uistinu je bilo gadno, ali i to je minulo kao što u životu i sve drugo mine. Ništa osim vječnosti nije vječno, a ni nju, vječnost, zbog kratkoće ljudskoga vijeka, ne poznajemo već ju u našoj imaginaciji samo zamišljamo.
Uh! Ondašnji naš zanos, i ondašnje naše zajedništvo teško je i gotovo nemoguće danas nekome dočarati a kamoli opisati, jer smo vjerovali kako ćemo konačno biti svoji na svome, s vlastitom lisnicom u vlastitom džepu, sa svojom puškom na svome ramenu i kako ćemo u svojoj državi od svog rada moći dostojanstveno živjeti, ako ne baš kao kraljevi ali barem kao normalni ljudi i kako nas više nitko nikada neće tlačiti ni guliti nam kožu, jer smo mi, naglašavano je, kao predziđe Kršćanstva pošten i civiliziran svijet! Barem smo se takvima predstavljali – za javnost.
Da, da, kad se samo sjetim… Bože moj, s koliko smo samo vjere pošli u ustvarenje tisućljetnog sna mnogih naraštaja, pa ipak… Koliko god čovjek imao životnog iskustva i kolikogod bio dobronamjeran i vjerujući u dobronamjernost drugih ljudi uvijek se nađe neki lupež koji te iza grma sačeka, izigra i namagarči.
Naravno, namagarčeni smo čoporativno, a namagrčili su nas naši, i to, netko tko je bio stvarno moćan i prepreden sa znanjem i alatom da može tako nešto učiniti. Zapravo, alat su si sami izglasali i stavili si ga sebi u ruke. E, kad se samo sjetim.
Da, kad se samo sjeti s kakvom radošću smo izašli na prve višestranačke izbore, birali i izabrali. Ma, nitko nam nije bio ravan. Bili smo najradosnija nacija na svijetu. Zna se, tko je pobijedio na tim prvim višestranačkim izborima i za predsjednika države, a i za novi saziv parlamenta. Zna se, tko je kreirao, pisao i tko je donio onaj prvi temeljni državni zakon i tko je kreirao i donosio ostale zakone i podzakonske akte po kojima se društveno, pretvaralo u privatno vlasništvo.
Zna se, tko je osmislio i uz čije znanje i čiji blagoslov je tako činjeno i učinjeno. Zna se, naravno, i zbog čega je ta maligna “metamorfoza” baš tako smišljena, kako je tekla, i kako puna informnacija o pretvorbi i privatizaciji nije smjela sezati niže od direktorskog položaja kako radnici ne bi za to saznali i uprskali cijelu stvar i…
Zna se, kako je radnicima dokupljivan radni staž za masovni odlazak u mirovinu kako bi se što prije i što bezbolnije prigrabile tvrtke. Zna se, kako i komu su se sve odobravali oni čuveni menadžerski krediti kojima su – menadžeri tek u nastajanju – otkupljivali društvena poduzeća i tim novcem, od ondašnjih neukih i neobaviještenih radnika, otkupljivali njihove dionice, a kojima je sve što se oko njih događalo bilo “špansko selo” i kako su te iste dionice direktori, a menadžeri u nastajanju, na račun te iste, tad već napola svoje firme – otplaćivali.
Zna se, nije to nikakva tajna, na koji način su stotine tisuća ondašnjih radnika ostalo na cesti, a one sretnike koji su još ostali u radnom odnosu prekrstiše u “djelatnike” kako bi što zbunjeniji prolazili tadašnja povjesna previranja i kako bi se što prije izbrisao i spomen na vrijeme prije fragmentacije. Zamišljeno – učinjeno. No, ipak se nije sve moglo izbrisati.
Zadržao nam se onaj socijalistički mentalitet, a zadržani su i stari i provjereni kadrovi koji su i U ONO VRIJEME uspješno kadrovirali. Pada mi na pamet izjava jedne, ondašnje, veoma uvažene osobe koja je po uspješnoj fragmentaciji i početkom “metamorfoze” bila vjerni pregalac one dotrajale tvorevine, konstatiravši: “…ma ne, nemaju oni kadrove za voditi državnu politiku. Nije to samo tako, doći s ulice i voditi državu!”, pritom misleći na, ma, zna se, na koga i ne treba to još i pojašnjavati. (Koje li samo zablude u te osobe, majko mila).
Izrekla je to otvorena srca, puna vjere u sebe, vjerujući u ono što govori i čemu se nada i, naravno, onako kako, ona, trenutno vidi i doživljava povijesnu mijenu u Hrvatskoj.
Međutim, njeno totalno razočarenje i shrvanost teško je i pojmiti kada je konačno shvatila u kakvoj zabludi živi i koliko je bila kratkovidna. Nije ni čudno što se ljudi razočaraju u svoje najodanije suradnike, jer blještavilo vlasti vraški zna zaslijepiti a i ugodno je kad te vlast grije, podgrijavajući ti lažnu nadu kako će to još dugo dugo trajati…
Tolikog razočarenja ne bi bilo da ju – a to je ono najbolnije – dojučerašnji istomišljenici naprosto nisu izdali, pa su – poput madagaskarskih kameleona, mijenjali boju odore – nastavljajući tamo gdje su zastali tik pred fragmentaciju i aktivno sudjelujući u “metamorfozi”.
A, bogme, zna se, kroz što smo sve i kao država i kao društvo prolazili. Prolazit ćemo mi još dugo dugo svoju kalvariju i to tako bolno i uvjerljivo da će nam i unuci i praunuci grcati u dugovima i stenjati pod teretom koji su im u amanet ostavili njihovi pohlepni i politički retardirani preci.
I, evo, rekao bi bivši premijer Ivo, “danas smo u banani”, u gabuli ili kakogod to nazivali, ili, narodski rečeno, u dubokom smo dreku u koji su nas uvalile sve dosadašnje Vlade. Ma što da vam pričam – zna se dobro koje su garniture državnu politiku garnirale ovolikim lopovlukom.
I, što narod od toga danas ima kad se pokradeno ne vraća onima od kojih je pokradeno, kad se na sudu osumnjičeni političari uz podršku svojih svjedoka naprosto sprdaju našim sudstvom da je to teško gledljivo.
“Jesi li zadovoljan predsjedniče?” – nakon svjedočenja na sudu, reći će legenda estrade, na što je Sud korektno odšutio kao da se to događa negdje na ulici a ne pred njima u sudnici.
Na svim meridijanima ima lopovluka kojega u demokratskim zemljama nemilice razotkrivaju i kažnjavaju dok mi svoj, dojma sam, kao da štitimo, kao da nas je nekako sram razotkriti ga. I u narodu je isti takav dojam.
Klerici nam na sva usta kude ovu vlast želeći joj što brži kraj i odlazak s političke scene, ali gospoda se nisu zapitala: čijim novcem je ondašnji premijer Ivo platio ona bakena vrata na jednoj od crkava? Ne, to su za njih trice koje ne vrijedi spominjati. Važna im je bila Ivina naklonost kako bi što više dobili, iako je narod sve siromašniji i gladniji dok oni žive k’o bubrezi u loju.
Gledajući današnju vlast, kao da gledam nekakve kečere u kavezu, ili kako se već zovu ti nabildani grubijani, gdje oporba uz pomoć klera drži vlast za gušu ne dajući joj disati, čineći joj “polugu gušenja” priželjkujući njenu predaju i odustajanje od razotkrivanja muljaža kako bismo i dalje ostali u mulju gutajući blato koje se nakupilo u ovoj našoj baruštini.
Pitam se: Zašto naše civilne vlasti ne promijene i strategiju i taktiku? Kog đavla se baš sve mora javno objavljivati i tako uznemiravati javnost. Što se ne ugledaju na Crkvu. Crkvi ne trebaju ni policija ni tajne službe. Vjernici im povjere sve što požele znati. Ne trebaju njoj nikakva ministarstava, dok o financijama brine uski krug zavjetovanih. I sve im štima. Sve osim ove “odnarođene” vlasti. Ne uvode ni “harač” poput našeg ministra financija, jer im vjernici svakodnevno daruju lovu bez one Linićeve fiskalizacije, a “bez računa se ne računa”!
Napokon, što će im demokracija i demokratičnost? Dovoljno im je, demokraciju, svakodnevno s oltara zahtijevati od civilnih vlasti – radi što veće zbrke i zbunjenosti u narodu! Eto, poštovana Vlado! RECEPT vladanja narodom vam je pod nosom. Primjenite ga i uživajte! Promjenom vlasti nadali smo se boljitku i razboritosti izabranih, a kad tamo “magla”. Magla i nesnalaženje. “Ma-gla svu-da svu-da oko nas…” zapjevala bi Josipa…
Magla i sveopća nemuštost kao da je zavladala među ministrima dok u neodlučnosti prednjači prvi ministar vlasti jer nikako se ne odlučuje provoditi strukturne reforme. Ionako će – ako ne lokalne, parlamentarne izbore će sigurno izgubiti pa nema što čekati s reformama.
Ako se, kako tvrdi gospodin Milanović, na koordinaciji i užem kabinetu Vlade nešto dogovore i oko toga usuglase, kada krenu u javnost, majko mila, svaki ministar – valjda, radi konspiracije – priča drukčiju priču od one dogovorene.
Možda je to – reći ću ovako – RADI TOGA – (((ne, neću napisati onaj pomodarski izraz “IZ RAZLOGA” niti onaj “AJMO REĆI” a niti onaj “NA NAČIN”… tko li nam samo stavlja u optjecaj te i slične ‘bisere’?))) – da im oporba ne “provali” ideje i nakane što, kako, kada i kamo smjeraju, jer ideje su odvajkada bile pravo blago među umnim ljudima i ako ih ne čuvaš druga strana će ih prigrabiti, patentirati i iskoristiti za svoj uzlet. Sjetimo se samo kako su Nikolu Teslu pokrali.
Vladajući mi djeluju poput “Pačije škole”, a pjesmica ide ovako:
“Jeste l’ čuli djeco,
Vjerujte bez šale,
Otvara se škola,
Za pačiće male?
Svi pačići došli,
Kao đaci stoje,
Stari Patak metnuo je,
Naočale svoje.
Učio ih učio,
Od srijede do petka,
Al’ se nisu maknuli dalje od početka”!
Ako je Vlada, stilom vladanja, željela impresionirati narod – uspjela je. Ako nisu kadri međusobno glasovno i civilizirano komunicirati, neka pokušaju BRAJICOM ili ZNAKOVNIM pismom. Možda upali? Zadnja solucija im je njihov i naš premijer. Naime, šef kao vrstan orator mora znati više od svoga podređenog i, po rangu, nižeg suradnika. Ako vam je, gospodo, ovakav način prezentiranja planova normalan i prihvatljiv, nama, građanstvu, vjerujte nije.
