Beckett nam nije u nastavnom programu, samo Ionesco od te ekipe, ali na riječi:”Hajdemo, ljudi, uprizoriti komadić Godota u razredu!”, nismo se oglušili. Moja se malenkost prihvatila redateljskog zadatka.
Pročitao sam antidramu, odabrao za predstavu ulomak, dogovorio podjelu poslova: za scenografski i kostimografski posao su se javili Dorian Amos Matulin i Benjamin Ignjić, dok smo Gogo i Didi – Andrija Rojko i ja, Dario Srnec. (Trebao je na mom mjestu biti netko drugi, ali sad nije važno – dobro je ispalo.) Svesrdna pomoć u sufliranju bio nam je Kristian Požgaj. Scena je imala divno suho drvo “posađeno” u držač božićne jelke (Hvala našem domaru Danijelu na pomoći!) kao jaki simbol pustoši u ljudima i u životu. Raskrižje je bilo nacrtano kredom po podu, a simbolizira vječniu čovjekovu upitanost – kamo i kuda dalje?
Da nam ne bi bilo prejednostavno, pobrinule su se svojim dolaskom na našu predstavu, osim naše profesorice hrvatskog (koja nam je i razrednica), još neke profesorice iz hrvatskog, pedagoginja i knjižničarka s fotoaparatom. A da stvar bude do kraja zanimljiva, srdačno su nam čestitale, što najvjerojatnije znači: Bilo je dobro! Bu nekaj z vas!
Poslije se razvila “spika” o antidrami i njenim dodirnim točkama s našim razredom, kojemu bi, isto tako nekako pod hitno i prije kraja školske godine trebao neki Godot po Beckettu ili Govornik po Ionescu, samo da sigurno dođe i da nipošto nije gluhonijem. Ili bar Matijaš grabancijaš da nam šapne na koju će temu biti esej na Državnoj maturi! (Dario Srnec, 4.ET1)
