Bio sam neki dan na zimskom malonogometnom prvenstvu Međimurja i naletio na pionirsku utakmicu. Igra se dva puta po deset minuta. Za njihove mlade godine trebali bi biti rastrčani i na parketu dati sve od sebe. U jednom trenutku jedan od tih mlađahnih igrača na terenu jadan zavapi prema klupi: “Nemrem več!” i lagano krene van iz igre. Nema veze što je protivnik u tom trenutku imao loptu, izveo korner i zabio gol. On više ne može i ide šećući van.
Gledam reakciju dvojice odraslih koji su bili na klupi. Sad će ga valjda izgrditi kako to misli da ne može više i još ide van kad protivnik ima loptu. Od reakcije ni r – ništa. Možda ovo ide pod normalno ponašanje, tko bi ga znao. Usporedbe radi, na Joji veterani igraju dva puta po dvadeset minuta, svi igrači mogli bi ovome pioniru po godinama biti tate, neki čak i djedovi, ali ovakve situacije da netko zaključi da ne može više i ode dolje s terena u laganom hodu se ne sjećam. Podsjetila me ova situacija na neke prijašnje.
Bio je školski kros, djeca trče krug ili dva oko nogometnog igrališta. Nisam bio na tim krosevima valjda dvadeset godina. Viđeno je bilo jednako katastrofi. Krene prva utrka, trče oni pola kruga i već je kod nekih krenula šetnja jer – više ne mogu! Na kraju se dogodilo gotovo u svakoj utrci da je možda njih desetero uspjelo pretrčati tih krug ili dva, dok su ostali to nonšalantno riješili – šetnjom! Fizička kondicija i borbeni duh na razini. Radi se o djeci od petog do osmog razreda, starosti od 11 do 15 godina. Tri četvrtine njih nije u stanju pretrčati nekoliko stotina metara u kontinuitetu jer bi valjda pali dolje od muke.
Na satu tjelesne i zdravstvene kulture u par navrata nije bilo učitelja pa sam upao kao zamjena. Odlično mi dođe da se i sam malo aktiviram. Malo im jeste čudno kada učitelj matematike dođe u trenirci i tenisicama, ali dobro, brzo ih prođe volja za smijehom. Krenemo s početnim dijelom da se malo zagrijemo pa pretrčimo koji krug oko asfaltnog igrališta. Nakon dva – tri kruga dio njih počne hodati jer više – ne može! A ovo bi tek trebalo biti zagrijavanje. Crveni obrazi, duboko (uz)disanje: “Učitelju, polako, ne možemo više.”
Ni u dvorani nije bolja situacija. Jednom prilikom morali su preskakati konj – zgrčka ili raznoška, tko kako želi i kako mu je lakše. Ili kako može. Zaleti se prvi do konja, skoči na odskočnu dasku i puf – u konja. Niti gore na njega niti pored njega niti preko njega, već direktno u njega. Krene drugi i reprizira prvog. Kad sam vidio da od njih dvadesetak njih pet eventualno može preko tog velikog konja zaključak je bio: “Dobro, dosta smo ovo vježbali, idemo dalje.” Više mi nije palo na pamet da stavim vježbu s konjem kad sam na zamjeni TZK.
Djeca tjedno u školi imaju dva školska sata tjelesne i zdravstvene kulture. Nekako se bojim da je dobrom dijelu (ili većini?) djece to sve od fizičke aktivnosti tijekom tjedna. Za njihove godine apsolutno premalo, trebali bi češće i s većim intenzitetom vježbati. Oni koji puno ili malo treniraju ili vježbaju u nekom klubu među vršnjacima su apsolutne sportske zvijezde jer svojim kapacitetom i mogućnostima nadilaze svoju generaciju. O posljedicama neaktivnosti u djece ne treba ni govoriti.
Djeca su trenutno na zimskim praznicima, nadam se da osim fejsa, računala i televizora postoji i neka konkretnija fizička i tjelesna aktivnost koju dobrovoljno provode ili ih roditelji primoraju na nju. Radi njih samih, da se i njima ne dogodi da tijekom igre moraju reći: “Nemrem več!”
