– Gljivama treba prići ozbiljno i s uvažavanjem jer ne opraštaju pogreške. Čovjek koji se najede otrovnih gljiva i preživi, više ih nikad neće htjeti ni pogledati – kaže Aleksandar Jurkijević iz Male Subotice koji već gotovo 40 godina proučava svijet gljiva.
Više od gljiva na stolu zanima ga uživanje u berbi u prirodi i prenošenje znanja na gljivare početnike u udruzi Smrčak. Neki od savjeta mogu doslovce spasiti život.
Zbog straha od trovanja, većina gljivara amatera ubrat će samo najpoznatije vrste, od sunčanica i vrganja do pečurki i lisičica. No, mnogo je još ukusnih gljiva koje mogu obogatiti jelovnik. Jedna od vrlo ukusnih je grabov dedek (djed) koji se može pronaći sve do zime. Kao što mu i ime govori, raste uz drvo graba.
U blizini topola raste topolin dedek, a postoji i brezov. Vrlo su ukusne i koturnice, a ima i onih ne baš privlačna naziva, poput gnojištarki. Na panjevima se mogu naći puze ili medenjače, koje prije konzumacije, a beru se mlade, treba dobro termički obraditi. Tražene su i blagve, koje su i vrlo rijetke. Gljivari vole i mrke trubače, ili mrtvačke trube, kako ih neki još zovu zbog crne boje plodišta i klobuka nalik glazbenom instrumentu.
A. Jurkijević pak dodaje da je u tijeku sezona ukusnih pečurki.
– Imamo šumske i livadne pečurke, te one koje nalazimo u voćnjacima i vrtovima. Ove prve dvije lakše je raspoznati i s njima nema problema. No, u voćnjacima i vrtovima nalazimo i na otrovnu pečurku koju mi mještani često donose gljive, pa ih moram razočarati – pojašnjava Jurkijević.
Livadnih pečurki sve je manje jer je i sve manje livada. Ne održavaju se i ne gnoje se prirodnim gnojivom. Jedan od prvih savjeta koje daje gljivarima je da ne koriste plastične vrećice. Gljive imaju puno bjelančevina, pa su podložne bržem kvarenju. Najbolja bi bila košara od vrbove šibe, iz koje se micelij rasipa po tlu. Kod determiniranja gljiva prvo se gleda stanište u kojem je pronađena. Zatim se gleda oblik gljive, njezina boja i miris. Najbolje je pomirisati listiće ispod klubuka. Gljiva se prereže se i prate se promjene.
– Za početnika je važno ići korak po korak. Treba ići gljivu po gljivu, a ne da se doma donese puna košara s desetak vrsta, pa se čovjek izgubi tražeći ih po knjigama – napominje.
Opovrgava tvrdnju da su sve bijele gljive jestive, kako stariji znaju govoriti.
– To je velika pogreška! – upozorava. Često ukazuje i na pravila ponašanja u prilikom berbe gljiva. Ne treba biti lakom i gramzljiv. Bere se onoliko gljiva koliko se može pojesti.
