Umirovljeni strojovođa iz Kotoribe prisjetio se vremena kada su vlakovi jurili sto na sat, ljudi odlazili vlakom “u bijeli svijet”, a posao na parnjači tražio snagu, znanje i karakter
Miris kave, stare fotografije iz izblijedjele torbe i pogled prema kolodvoru u Kotoribi. Dovoljno da krenu uspomene Antuna Siladija, danas 75-godišnjeg umirovljenog strojovođe iz Kotoribe koji je gotovo cijeli život proveo na tračnicama.
Sjeli smo nedaleko željezničke postaje u Kotoribi, prve željezničke postaje u Hrvatskoj otvorene prije 166 godina. Za Siladija to nije samo kolodvor. To je mjesto s kojeg su ljudi odlazili, vraćali se, opraštali u suzama od Međimurja i započinjali nove živote.
“Puno ljudi iz Kotoribe je vlakom otišlo u bijeli svijet”, kaže tiho, gotovo više za sebe nego za našu novinarku.
Od Varaždina do parnjače
Nakon završene Elektrostrojarske škole u Varaždinu i odsluženog vojnog roka, školovanje Siladi nastavlja 1973./74. u Kastvu, tadašnjem centru za obrazovanje strojovođa. Po završetku morao je položiti ispite za sve serije vlakova i lokomotiva koje su prometovale ovim područjem. Tada su glavnu riječ još vodile parne lokomotive.
“Vozio sam sve serije, od putničkih do teretnih vlakova. Na parnjačama sam proveo oko sedam godina. Prvi samostalni vlak vozio sam od Kotoribe do Zagreba, do Zapadnog kolodvora, jer dalje nije mogao zbog zagađenja koje su stvarale te lokomotive”, prisjeća se.
Posebno pamti seriju 22. “To je bila najbolja lokomotiva. Radili su je Mađari.” No romantika parnjače imala je svoju cijenu. Posao je bio fizički težak, zahtjevan i neumoljiv.
“Rad na parnjači bio je ozbiljan zadatak. Ložač i ja morali smo funkcionirati kao jedan čovjek. Tada se cijenio pravi timski rad.”
“Kennedy” i godine velikih događaja
Dolaskom dizel-električnih lokomotiva serije 2044, među željezničarima poznatijih kao “Kennedy”, početkom osamdesetih mijenja se i način rada. Siladi tada preuzima vožnje prema Mađarskoj, ali i međunarodne linije.
Njegova karijera prolazila je kroz razdoblja koja su ostala upisana u hrvatsku povijest.
Sjeća se velike željezničke nesreće međunarodnog vlaka 410 u Zagrebu 30. kolovoza 1974., kada je poginuo velik broj putnika. Pamti i 1986. godinu te katastrofu u Černobilu, u vrijeme kada je redovito vozio relacije prema Mađarskoj.
“Stalno smo bili na prugama Hrvatske, Slovenije i Mađarske. Naše ‘General Motors’ lokomotive bile su vrhunske i godinama su pokazivale kvalitetu”, kaže Siladi.
Nekoliko godina vozio je i na mađarskim lokomotivama M-62, nakon dodatnog školovanja. Upravo s njima upravljao je međunarodnim vlakovima “Drava” i “Maestral”.
Upravo ga je u upravljanju međunarodnim vlakom “Drava” zadesio i Domovinski rat. Trebalo je voziti od Osijeka do Kotoribe, no vlak je stao u Varaždinu kada se oslobađala vojarna.
“Tri smo dana bili u bunkeru, a sve je oko nas vibriralo od pucanja. Moja je supruga svaki dan išla pitati na kolodvor u Kotoribi gdje sam, kako sam, kada dolazim – telefona nije bilo.
Nakon tri dana u bunkeru oslobođena je vojarna, a meni su rekli da vlak mogu voziti preko mosta do Međimurja, ali ‘puževim korakom’. Nismo znali je li raznesen, je li miniran… Bila je to rizična vožnja”, prisjeća se Antun Siladi.
Jedan od posljednjih
Danas, kaže, nedostaje mu lokomotiva. Posebno ona parna, ali i vožnje putničkih vlakova u Mađarsku. Nekada je vozio i popularne vlakove “Nostalgija”, panoramske vožnje i jednotjedne izlete vlakom do Budimpešte. Bio je vodič puta jer se odlično snalazio na toj pruzi. Danas toga više nema.
“Ja sam jedan od posljednjih vozača vlakova na parni pogon. Mlađi to više ne uče. Nema više ni ložača, a bez njih nema ni takvih vlakova.”
I dok suvremeni vlakovi prometuju sporije nego nekad, Siladi to promatra s dozom tuge: “Danas sjednem u vlak i gledam kako vozi 40 kilometara na sat. U moje vrijeme vozilo se 80 ili 100.”
Nakon 42 godine radnog staža otišao je u mirovinu bez ozbiljnijih nesreća. Na to je, kaže, posebno ponosan.
Dane danas provodi mirnije – u vrtu, uz suprugu i svakodnevne sitnice koje nekad nije stizao primjećivati.
“Naučio sam od žene i kuhati. Kad ode na misu, znam pripaziti na ručak. Dosta je obroka izgorjelo, no naučio sam”, govori kroz smijeh.
Anegdote koje nije zaboravio
Željeznica mu nije donijela samo posao nego i priče koje pamti cijeli život.
Kao srednjoškolac jednom je zaboravio pokaz za vlak. Kondukter ga je izbacio u Donjem Kraljevcu. Godinama kasnije, kada je već bio iskusni strojovođa, susreo je tog istog čovjeka.
“Rekao sam mu da mi nije ostao u lijepom sjećanju jer me izbacio iz vlaka. A on meni kaže: ‘Da sam znao da ćeš jednog dana biti strojovođa, ne bih to učinio’.”
No Siladi je i sam ostavio trag ljudskosti na tračnicama. Jednom prilikom u Čehovcu vidio je tri djevojke koje kondukter nije pustio u vlak jer nisu imale novca za kartu. Rekle su mu da roditelji još nisu dobili plaću. “Pustio sam ih u kabinu strojovođe i vozio ih do Čakovca.”
Godinama kasnije jedna od njih, tada već liječnica, prepoznala ga je u Prelogu. “Rekla mi je: ‘Vi ste strojovođa koji nas je pustio u kabinu lokomotive. Nikad neću zaboraviti taj dan’.”
Mogli bismo ga slušati satima, njegove dogodovštine sa željeznice vrijedi zapisati u kakvu knjigu. Joža Horvat imao je svoju Besu i Modru lastu… a Antun Siladi Nostalgiju i seriju 22.
