U Centru za kulturu „Rudar” Mursko Središće na poziciji tehničara još od obnove 2017. radi Slavko Bregović iz Peklenice, podrijetlom iz Ladanja Gornjeg
Dobro je poznat u međimurskim glazbenim krugovima, a i šire, osobito kao nekadašnji predsjednik Kulturno-umjetničkoga društva „Mura” iz Murskoga Središća te voditelj više tamburaških sastava.
Razgovarali smo o njegovu radu i životnom putu, s osobitim fokusom na „jedan dan u životu tehničara”.
Pregršt dobrih zapleta
– Na našoj pozornici nastupila su mnoga čuvena imena klasične, rock i pop glazbe, glumci raznih kalibara. Nije uvijek jednostavno zadovoljiti potrebe i zahtjeve izvođača. Ponekad je opseg posla takav da moje dvije ruke jedva stignu realizirati radne zadatke. Bude i dana kada se posao odradi vrlo ležerno.
Pokušavam biti maksimalna podrška, tehnička i svaka druga. Razne se nepredviđene situacije događaju prije i za vrijeme predstave ili koncerta, izazovi koje treba rješavati tiho i publici neprimjetno. Ponekad ni ekipa na pozornici nije svjesna da smo imali „situaciju“.
Nedavno sam od jedne naše poznate glumice dobio veliku čokoladu kao nagradu za više malih pomoći. Bude često takvih gesta, uz smiješak opisuje Bregović, koji dodaje da je odličan osjećaj kada nakon dobrog programa ugasi uređaje i utiša svjetla pozornice.
Kao glazbenik koji je većinu života proveo aktivno na bini, skupio je velik dio potrebnih znanja za poslove koje i danas obavlja.
– Nakon moga povratka iz Švicarske, u kojoj sam svirao, započela je suradnja s KUD-om „Mura“ i Gradom. U KUD-u sam proveo 18 godina. Mogao bih knjigu napisati o tom razdoblju uspona i padova. Knjiga bi imala dvjestotinjak glavnih i sporednih likova i pregršt dobrih zapleta od kojih se neki do danas nisu „raspleli“…
Bio sam voditelj tamburaša i predsjednik KUD-a pa sam upoznao puno dragih ljudi i mnoga posebna mjesta širom Lijepe Naše. Često smo gostovali i u inozemstvu. Osobito lijepe uspomene vežu me uz gradišćanske Hrvatice i Hrvate iz Narde u Mađarskoj. Tamo sam također djelovao kao tamburaški voditelj.
Vodio sam tamburaše u još četiri međimurska društva od kojih izdvajam Selnicu i Štrigovu. Prekrasni, radišni i vrlo zahvalni članovi, ali i odlična domaća publika na baš svim nastupima.
Članovi KUD-a „Sv. Jeronim“ iz Štrigove su me nedavno lijepo iznenadili dodijelivši mi zlatnu Zahvalnicu „za srčano vodstvo, potporu i neiscrpan entuzijazam koji su oblikovali njihov tamburaški sastav“. Tako su napisali. Naravno da su mi i lijepo svirali i pjevali, čak i jednu moju – s radošću se prisjeća.
Cvrkut bisernice
Tambure su izričajno sredstvo i „alat“ koji svi najlakše razumiju u svim postavama društava ili publike. Ponekad su sluge, ponekad caruju na pozornici, znaju plakati i mogu razgaliti srca slušatelja. Ljepota je čuti cvrkut samo jedne bisernice, još je ljepše kad njih dvadeset zagrmi u jedan glas. Nezamjenjiv su pedagoški alat koji pomaže u formiranju mladih ljudi, ističe.
– KUD-ovi i ostala takva društva imaju značajnu ulogu u Međimurju. Mislim da svi znamo o kakvoj je važnosti riječ pa ne trebam još i ja lamentirati na tu temu. Srećom, Međimurje obiluje dobrim društvima s dobrim voditeljima, a Općine i Gradovi solidno ekonomski podupiru njihove potrebe. U Muri smo u „moje vrijeme“ europskim projektom nabavili nove tambure, nošnje, čizme i čizmice i hrpu pribora za rad. Dobili smo i najvišu županijsku Nagradu „Zrinski”.
Također, Slavko je dobitnik povelje ‘Lapornik‘ za izniman doprinos u razvoju društvenog i kulturnog života grada te za promicanje ugleda Grada Mursko Središće.
Županija je vrlo važan faktor u svemu tome, a krovna županijska organizacija Zajednica HKUU-a se odlično brine i duboko poštuje rad svojih članica i članova.
Hrana za dušu
I tako smo stigli do međimurske popevke. Lijepa je, važna je i snažna, postala je čuvena u svijetu i koliko god se u njoj osjeti utjecaj susjednih naroda, daj Bog da takva ostane zanavek. Koliko nam je važan vanjski utjecaj u hrani na tanjuru, toliko i začini iz Mađarske u međimurskoj pjesmi doprinose hrani za dušu. Zanimljivo je da sam u običajima i pjesmama gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj i Austriji sreo vrlo malo utjecaja međimurske „viže“. Čak ni u materijalima za pjesmaricu koju sam za njih pisao – s nama je podijelio sugovornik.
Glazba je u njegovu roditeljskom domu bila sastavni dio svakodnevnog života.
– Gotovo da nije bilo člana obitelji koji nije svirao neki instrument, a vrsni pjevači su bili apsolutno svi. Mogu ustvrditi da se glazbom bavim svih 65 godina – koliko sam nekidan navršio. Zreo sam, dakle, za mirovinu, ali ne kanim još napustiti „svoj“ CZK „Rudar”; nek’ ljubav traje što duže.
Glazbeno stablo
Na najljepši mogući način prva glazbena znanja stjecao sam od svog oca Josipa na orguljaškoj klupici u crkvi sv. Marka u Vinici. Kasnije su velik glazbeni utjecaj na mene imala moja dva starija brata, Branko i Mladen, a Glazbena škola u Varaždinu dala mi je formalno obrazovanje i odgovore na većinu muzičarskih pitanja koja sam si putem postavljao.
Ponosno ističem da ni moja „jabuka“ nije pala daleko od „stabla“, pa je tako moj sin Nikola uz svu fiziku i kemiju kojom se bavi na poslu, izrastao u vrsnoga glazbenika, suvremenog basista ekstra klase.
Slobodno vrijeme mi je jako važno, potrebno se ponekad odmaknuti od gužve i vreve kojom moj profesionalni put obiluje. Kako radim na nepuno radno vrijeme, tako imam i dosta mjesta za važne i drage hobije: povišene gredice i ribičiju – zaključuje Bregović.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3703
