Politiku smatram najvišom kombinacijom različitih umijeća, a svjetonazorski sam najbliže HDZ-u, kaže.
Kako smo već pisali, iz Grada Murskoga Središća nedavno su s ponosom objavili da je njihov sumještanin, društveno izrazito angažiran Serjojnčar, 36-godišnji povjesničar Zoran Turk, doktorirao s disertacijom na temu Međimurja u kasnome srednjovjekovlju.
Turk je ujedno ravnatelj Centra za kulturu „Rudar“, direktor Turističke zajednice „Mura i gorice“ te predsjednik čakovečkog Ogranka Matice hrvatske.
Bio je i prvi predsjednik te jedan od osnivača Centra za istraživanje Međimurja. Vidi se, dakle, da je izrazito zauzet, kažemo mu u šali dok sjedamo na kavu na terasu uz mursku šetnicu u rodnom mu gradu.
Zanimalo nas je što ga je potaknulo da odabere upravo tu temu iz međimurske povijesti za svoj doktorski rad koji se usredotočio na razdoblje između 1350. i 1546. godine.
Zašto baš taj interval? Upravo u ranijoj spomenutoj godini Međimurje je postalo jedinstvenim vlastelinstvom pod vlašću jedne obitelji, dok je kasnija navedena godina ona u kojoj su Zrinski došli u Čakovec, a razdoblje njihove vladavine već je dosta obrađeno.
Mađarsko nikad ili oduvijek?
– Međimursko srednjovjekovlje je dosad uglavnom bilo obrađeno u djelima starijima od 100 godina, nastalim u razdoblju velike borbe za pripadnost Međimurja. Rudolf Horvat ga je možda najdetaljnije istraživao, a to je radio da dokaže kako Međimurje nikad nije bilo mađarsko, što je kriva pretpostavka. Isto tako je Karoly Zrinyi napravio monografiju Čakovca da dokaže kako je Međimurje oduvijek mađarsko, što je još jedna pogrešna pretpostavka.
Međimurje se prvi put u zajednicu s onim što danas zovemo hrvatskim zemljama i sa srednjovjekovnom Slavonijom povezalo u vrijeme Celjskih, tu nema sumnje. Svijet je u srednjem vijeku funkcionirao potpuno drukčije i ne možemo ga uspoređivati s današnjim nacionalnim državama. Razvoj hrvatskog identiteta možemo promatrati također od razdoblja Celjskih, odnosno od 15. stoljeća, objašnjava Turk, koji dodaje da je na prostoru Međimurja nedvojbeno većinski živjelo slavensko stanovništvo.
Međimurje se u pisanim izvorima prvi put pojavljuje u 13. stoljeću kada je dijelom ugarske Zaladske županije. Tijekom prijelaza u 14. stoljeće kratko pripada Svetomu Rimskom Carstvu, no već 1328. opet se vraća Ugarskomu Kraljevstvu. Glavne su utvrde između Mure i Drave Čakovec i Štrigova. Povjesničar otkriva i da „glavni grad Međimurja“ nije dobio ime po „onom“ Čaku, Dimitriju ili Dmitru, već Čaku od roda Haholda.
Štrigova važnija od Čakovca
– Štrigova se spominje ranije od Čakovca i u razvijenom srednjem vijeku čak je i važnija od njega, no upravo u razdoblju o kojem pišem Čakovec dobiva na važnosti, osobito s dolaskom velikaške obitelji Lacković. Središnje trgovište Međimurja u to vrijeme je Nedelišće.
Zanimljivo je da su beličko i (pod)turensko vlastelinstvo tada pod zasebnom vlašću. Posjed Belica bio je jedini dio Međimurja koji nije pripao Stjepanu Lackoviću 1350. godine, nego ga je držao Ivan Ćuz koji će steći veliki ugled kao zapovjednik u vojsci kralja Ludovika Anžuvinca. On je, i sam slavni ban, bio Lackovićev familijar, što svjedoči o snazi velikaških obitelji koje su vladale Međimurjem.
Turensko vlastelinstvo, pod vlašću Batthyanyja (Baćanija), a i ostalih obitelji, bilo je najveće u Međimurju, a tu su još i štrukovsko-vratišinsko te kasnije otočko. Prelog i Središće su također trgovišta, ali manje važna od Nedelišta u tom razdoblju, navodi naš sugovornik, te dodaje da je područje današnje najmanje hrvatske županije do druge polovice 13. stoljeća vrlo vjerojatno bio zasebni arhiđakonat, to jest teritorijalna jedinica unutar Zagrebačke biskupije.
Kao interesantan primjer isticanja regionalnog identiteta Turk u radu navodi primjer bečkoga sveučilišnog studenta Matije, podrijetlom s područja Međimurja, koji se 1549. godine ondje identificirao kao „Međimurac Slaven“, odnosno Murakewzy Sclavus, čime se razlikovao od drugih hrvatskih i slavonskih studenata iz 16. stoljeća, koji su se obično identificirali s naseljem podrijetla, a ne regijom. Najveći dio istraživanja Turk je napravio između 2016. i 2019., a potom je zbog posla i angažmana na drugim frontovima rad privremeno „stavio u ladicu“, da bi se u posljednje tri godine ozbiljnije uhvatio pisanja i završavanja. Sve detalje iz rada, a i mnoge druge i iz razdoblja novoga vijeka, javnost će moći upoznati u prvom svesku monografije Međimurja koji je planiran već ove godine.
Imena (ni)su mrska
Novopečeni doktor znanosti o nedavnom tekstu u listu „Međimurje“ o potencijalnoj promjeni imena Franjevačkog trga u Trg Alojzija Stepinca, što je, među ostalima, inicirao i čakovečki Ogranak Matice hrvatske, kaže kako je riječ o inicijativi koja je podržana među članstvom spomenutih udruga, koja je u prostorima Matice raspravljana i prije nego je postao predsjednik.
Ističe da živimo u slobodnom i demokratskom društvu u kojem svatko ima pravo dati prijedlog, baš kao što legitimni donositelji odluka mogu inicijative prihvatiti, odnosno odbiti, i ne vidi u cijeloj priči ništa sporno. Ogranak u Čakovcu je prije svega nakladnik i kao predsjednik Turk je izrazito fokusiran na znanstvena izdanja vezana uz Međimurje, kao i organizaciju znanstvenih skupova, što je dalo i priznanja na nacionalnoj razini.
Ogranak je od svojih početaka sudjelovao i u raznim društvenim inicijativama, što ga je također činilo uspješnim pa smatra da bi bilo pogrešno zanemariti i taj aspekt djelovanja te ne podržati članove koji su ga desetljećima prije njega nosili. Zanimalo nas je i bi li okarakterizirao grupaciju od koje je potekla inicijativa kao politički desno orijentiranu. Podsjetimo, osim Matice, čine je i Zrinska garda Čakovec te Zmajski stol Čakovec Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“.
Desno i desnije
– Nije krivo okarakterizirati ih kao domoljubne, desnije orijentirane opcije, da se razumijemo. Međutim, sve ovisi gdje su političke stative jer nešto što se danas možda smatra desnijim, pri čemu mislim na neki desni centar, prije samo dva-tri desetljeća bi bilo među liberalnim opcijama, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama. Ogranak Matice u Čakovcu i danas, a i prije mene, tijesno je surađivao sa svim drugim udrugama, grupacijama, a na kraju krajeva i političkim opcijama koje vode jedinice lokalne samouprave.
Funkcioniramo s načelnicima od Kotoribe do Štrigove – doslovno nema političke opcije u Međimurju s kojom ne surađujemo. Ne smatram da smo u tom pogledu zapravo na bilo koji način drukčiji od generalnog stava u Međimurju. Uvijek se bavimo konkretnim projektima, knjigama, skupovima, natječajima za djecu koji su, vjerujem, u interesu svih.
Mislim da kod nas postoji konsenzus oko svih nama važnih stvari, i pripadnosti Hrvatskoj, ali i posebnosti i regionalnog identiteta Međimurja. Matičari su se tijekom povijesti jako borili za slobodno i demokratsko društvo u kojem trebamo jednako poštivati svako drugo mišljenje – kaže Serjojnčar, inače član Hrvatske demokratske zajednice.
U politiku?
– Da, učlanjen sam u stranku, no zasad nisam politički angažiran. Kako politiku smatram najvišom kombinacijom različitih umijeća, smatram da ću jednoga dana željeti nove izazove, naravno, kada ostvarim još ciljeva vezanih uz humanističke znanosti, kulturu i turizam i kada za to budem spreman.
Mislim da ću doći do razine u kojoj bih želio biti uključen u više odlučivanja, donošenje odluka šireg spektra od samo kulture. HDZ je stranka za koju smatram da nosi nacionalnu snagu, otvorena je za sve opcije i koja je najbliža onomu što je moj svjetonazor – zaključuje Zoran Turk.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3703
