''Kakav Vordovan? Mislili smo da priča o nekoj murskoj mrtvici, baruštini, čemu već...''
Sjeverno od Mure nalazi se potpuno zaboravljena, zanemarena rijeka, prava rijeka koja obiluje vodom, ali i mitovima i legendama…
Svi smo mi novinari odrastali na pričama naših iskusnijih kolega. Vlado Trstenjak, Marijan Belčić, Dražen Kovač, svaki naš doajen nam je prenio ponešto iz riznice povijesti Međimurja.
Slušali smo, često ne razumjevši u potpunosti, ali za sve u životu dođe pravo vrijeme.
– Oduvijek je naša obitelj imala zemlje, šume, polja sjeverno od Mure. Prešli bi rijeku novakovskim brodom (skela). Jedna nam se zemlja vupirala točno u Vordovan. Dok su stari radili u polju, ja sam gledao kako pobjeći i zabaciti udicu. Na Vordovanu je nekada davno bio most, danas se vide još samo crni stupovi – pričao je tako naš Trstenjak iz Novakovca, od milja Murski.
I tako su prošle godine da nismo shvaćali o čemu nam to pripovijeda Vlado, danas već dva puta djed. Kakav Vordovan? Mislili smo da priča o nekoj murskoj mrtvici, baruštini, čemu već…
I tako je došao dan kada je u našem tjedniku počeo serijal o “zaboravljenim međimurskim rijekama”. Trnavu smo nazvali trećom, a Sratku četvrtom. To je, naravno, bilo u prenesenom značenju, tako su im znali tepati naši stari, iako one nisu rijeke. Trnava je do Čakovca više manje suho korito, a Sratka je svoju slavu davno izgubila i više nalikuje kanalu.
Ledava i Kerka
I tu se dogodio trenutak kada nam se, čitajući to, javio zaljubljenik u prirodu i fotograf Josip Majzek Horvat, riječima: “U Međimurju imamo još jednu rijeku koja konstantno teče. Ona se nalazi na području općine Podturen i zove se Velika Krka. Na području Novakovca ulijeva se u rijeku Muru.”
I doista, bili smo slijepi kraj zdravih očiju. Međimurje ima još jednu rijeku. Pravu rijeku, veliku u najmanju ruku kao stara Drava. Ona se nalazi sjeverno od Mure, dotječe čak od Austrije i posljednja dva kilometra njezina toka su u Međimurju, u Hrvatskoj!
– Dobro, a kaj sam ti ja pripovedal? Pa Vordovan je rijeka, a kaj si ti mislil? – bio je to poseban trenutak za našeg dragog kolegu Vladu kada smo mu prenijeli Majzekove riječi; slatki mali trijumf.
Da prvo, dok još sjedimo, riješimo sam naziv. U katastru je Ordovan, u Novakovcu Vordovan, a u Dekanovcu Jordovan. Nastaje na tromeđi Hrvatske, Slovenije i Mađarske, spajanjem dvaju manjih rječica. Slijeva, od Lentija, stiže Velika Krka, mađarski Kerka. Zdesna, od Lendave, stiže Ledava, mađarski Lendva, koju osjetno pojačava potok (patak) Črnec. Obje stižu čak od Austrije!
Sada, ovisi koju mapu gledate, kada se dvije rječice spoje na jednima ju dalje vode kao Veliku Krku, a na drugima kao Ledavu, no nama je nekako najdraže domaće ime Vordovan. Vjerojatno je mađarskog podrijetla, izrazito nalikuje na áradvány (izgovara se otprilike “oradvonj”), što je arhaični izraz za poplavno, naplavno područje.
U potrazi
I to je bilo to, sjeli smo u vozilo i krenuli s Vladom u avanturu, u potragu za nikad prepoznatom i priznatom trećom međimurskom rijekom; zaboravite Trnave i Sratke.
– Nije lako doći do Vordovana, to je najveći problem. Da je niži vodostaj Mure, mogli bismo ju probati pregaziti pa propješačiti do Vordovana. A novakovski brod je već dugo izvan funkcije, onaj kojim smo desetljećima išli na naše zemlje sjeverno od Mure. I ne vidim baš da ide prema vraćanju u funkciju… Tako da, morali budemo ići okolo, preko Mađarske ili Slovenije – kazao nam je uoči polaska.
Odlučili smo se za dionicu preko Letine, Mađarske. U Letini smo skrenuli lijevo, prema Lentiju. Putem smo, naravno, zastali u obiteljskom vinogradu Trstenjakovih iznad Semeninca. Ovo je već poznata stvar, cijela je fara nekada davno živjela od proizvodnje vina u mađarskim bregovima. I upravo se preko nekadašnjeg mosta na Vordovanu išlo u semeninske gorice…
Spustili smo se potom s brijega, ušli u Semenince i sa sjeverne strane krenuli u potragu za tokom Vordovana i njegovim utokom u Muru. Ostavivši vozilo u Ulici Nikole Zrinskog u Semenincu, znali smo da se kroz šume moramo krenuti u smjeru jugozapada.
Sunce je bilo jarko i dobar orijentir. Navigacija nam je jača strana, nismo promašili u procjeni i uskoro smo začuli riječne zvuke i kroz šipražje opazili sjaj vode.
Nizvodno do ušća
– A gle ovo, poslikaj ovaj kamen! – upozorio je u tom trenu Vlado na stup u zemlji. Bio je to granični kamen na kojem, sjeverno od obale Vordovana, rijeke koja se nalazi sjeverno od rijeke Mure, velikim slovima piše “RH”!
I tada smo ga ugledali, čarobni, mistični Vordovan, prekrasnu međimursku rijeku. Kormorani na granama ponad vode, labudovi oko šaša i trske, goleme školjke u plićaku, snažan tok i žubor. Gdje smo dosad bili i što smo radili?!
– Idemo pronaći ušće Vordovana u Muru. Trebalo bi biti u blizini, poveo je Vlado nizvodno čim smo se prestali diviti prizoru, otprilike na pola Vordovanova puta kroz Međimurje. I tako smo, nakon pola sata probijanja kroz obalno raslinje, stigli do impozantnog ušća kod kojega je Vordovan širok kao sama Mura.
Putem smo, vrijedi istaknuti, naišli na desetak graničnih “RH” kamena; sjeverno od Vordovana! Granica ovdje šara, ali većim dijelom u ta posljednja dva kilometra njegova toka on se nalazi u Hrvatskoj, kao i kompletno ušće s Murom.
Nadali smo se samo da neće naletjeti neka nadobudna mađarska patrola, posebno u tom tjednu uoči sudbonosnih mađarskih izbora, pa da ne zaključe da smo nekakvi politički provokatori, da nam je Tisza draža od Fidesza ili tako neku glupost…
Nasreću, nismo ih vidjeli, a briga i nije bila potpuno bezrazložna jer, kao što nam je ispričao Ivica Hajdarović, načelnik Dekanovca, tu je uvijek bilo pomalo napeto. Granicu na toj rijeci dugo su držali Rusi, tj. Sovjeti.
Rusi u zasjedi
I bila je to ozbiljna priča, Sovjeti su čak orali graničnu crtu ne bi li vidjeli tragove, ispričao nam je načelnik. Kao i Novakovčani, Dekanovčani također dobro znaju za Jordovan, kako ga oni zovu. Ušće se nalazi ravno pred njihovim ribičkim domom na Jakoj glavi.
– Tak je, tu su ti bili Rusi, sinek dragi. Imam i s njima anegdotu, jednom su nam u blizini iskočili ruski vojnici i pretresli nam vozilo tako da su i pepeljaru iščupali. Ali o tome budem ti pričal putem natrag. Idemo sad, jesi sve poslikal? – nije se dao naš vodič, mladi i vižljasti deda Vlado, čiji riječni ritam nije lako pratiti. Nešto kao jauče, a onda se u tren oka uzvere na prvo srušeno deblo.
Vratili smo se drugim putem, navigacija nas nije izdala, te smo još otkrili i drugi Vordovan. Riječ je o njegovom starijem, sjevernijem toku. Naišli smo i na treći, još sjeverniji, svega je tu bilo, ali da ne pretjerujemo sada, uživajmo u otkriću onog glavnog Vordovana, prave pravcate treće međimurske rijeke.
Znači, dr. Franjo Tuđman, otvarajući granični prijelaz kod Goričana, ne da je promašio za jednu rijeku, već za dvije. Hrvatska nije do Drave, ali ni samo do Mure. Hrvatska je do Vordovana, čak i preko njega. Kesenem sepen Vlado!
Svečari i mitski limbuš?
Prostor između Mure i Vordovana, taj komadić međimurskog ozemlja, od davnina je prostor na kojemu se isprepliću lokalni mitovi i legende. Upravo odavde potječe jezovita priča o “svečarima”, svijetlećim dušama koje lebde u najmračnijoj noći.
Ovo nikada nije dublje obrađeno, ali riječ je o močvarnom ušću. Kako trune vegetacija, tako dolazi do samozapaljenja metana. To stvara plavičasta svjetla koja plešu iznad voda tako da svečare nije teško “razotkriti”.
A odakle nam ideja o limbušu, o vezi tog izraza s ovom lokacijom? Ovo je zasad samo radna teorija, no u njoj bi moglo biti nečega, čak svačega. U katoličkoj tradiciji limb je prekogrobno boravište starozavjetnih pravednika i umrle nekrštene djece; nešto poput čekališta u ništavilu, prostora ni ovdje ni ondje.
A kada bi naši stari rekli napornom djetetu: “Idemo v limbuš na proščeje”, značenje je bilo dvojako. U Limbušu kod Maribora doista je bilo čuveno sajmište, no ovim se riječima djetetu, kojemu je ovo zvučalo sjajno, zapravo govorilo da se nikud ne ide ili da se ide u ništavilo.
Treće poznato nam značenje Limbuša je ime šume kod Kloštra Podravskog gdje je spomen-obilježje ubijenima na Križnom putu, kakvo na kraju krajeva postoji i kod mariborskog Limbuša!
Idemo dalje, germansko podrijetlo riječi limbuš je lehm bach, doslovno glineni potok. Ime Ledave na njezinu izvoru u Austriji je Limbach! U izgovoru dođe na isto: lembah, limbah, limbuš u slavenskoj varijanti…
Ivici Hajdaroviću, načelniku Dekanovca, postavili smo nešto nalik na trik-pitanje. Pitali smo ga je li ikada čuo nekog je taj prostor, zemlju između Mure i Vordovana, nazvao limbušem.
– Da, čuo sam da bi to stariji nazvali limbuš – apsolutno nas je iznenadio odgovorom.
I to je to, dalje možemo konstruirati teze do mile volje, povezivati i odvezivati, ali jedno je jasno, ovaj mistični prostor krije mnoge nepoznate, davno zaboravljene priče i značenja.
Svemu je pogodovalo to što je riječ o gotovo ničijoj i teško dostupnoj zemlji, gdje se isprepliću rijeke i granice. Naš Vlado, s druge strane, nije nam potvrdio tezu o limbušu, on to nije čuo. Za novakovske, s druge strane broda su redom Murska šuma, Murica i Muriša.
*Preuzeto iz lista Međimurje, br. 3699
