Kolumna TELE(re)VIZIJA Ivana-Gorana Hermana donosi promišljanje o materinskom jeziku, kajkavštini i međimurštini. Svecki, a naše
Jeste li znali da postoji Svjetski dan kašnjenja? Slavi se 5. rujna. Ništa posebno. A Svjetski dan golotinje? Obilježavaju ga 14. srpnja, koji je ljubiteljima povijesti ipak poznatiji kao dan na koji je 1789. godine pala Bastilja, što danas smatramo početkom Francuske revolucije.
Hoće li s vremenom dan posvećen golotinji postati poznatiji od pada te francuske utvrde koja je služila kao zatvor? Možda. Ljudi su se naviknuli na laka štiva i pamtljive nazive, ne bi me čudilo da je za koju stotinu godina, možda sam i optimističan, takav dan postane poznatiji od nekakve tamo nebitne zgrade i prosvjeda nekih seljaka. Golotinju ipak svi vole, odnosno ako je i ne vole, u svakom je slučaju bolje pamte.
Jači PR. A za ove Francuze treba uložiti i energiju, potrošiti vrijeme, potruditi se, otvoriti kakvu knjigu… Čemu to? Znanje ionako samo stvara tugu, potiče žalost i anksioznost…
Govori kak gospon!
Sad kad smo se malo bavili lakšim čitanjem, prijeđimo na ozbiljnije teme. Postoji i dan posvećen materinskom jeziku – 21. veljače. Iako Međimurci vjerojatno o tome ne razmišljaju previše, naš odnos s materinskim ponešto je kompleksniji od jednostavne konstatacije da je to hrvatski. To je svakako istina, no koliko nas kod kuće govori nečim sličnim standardnom jeziku?
Međimurci s ukućanima govore jedno, Dalmatinci nešto sasvim drugo, Istrijani treće, Slavonci četvrto, a o broju varijanti nećemo ni počinjati. Istraživanja pokazuju da se arhaični izrazi gube, da djeca sve više upotrebljavaju riječi koji nisu „dijalektički obojane“, kao i da je, očekivano, u gradovima taj trend izraženiji, a udio urbanog stanovništva raste.
Promjene su, dakako, prirodne i neizbježne i nitko ih ne može „zaustaviti“, no možemo bilježiti i sačuvati baštinu, poučavati kajkavštinu, pjevati međimurske popevke i čuvati od zaborava, koliko možemo, međimursku kulturu. Unatoč tomu, nekad su s porugom gledali na onaj tzv. štacujski kajkavski, koji su slabije obrazovani seljaci pokušavali govoriti kako bi oponašali elitu, naravno, s nakaradnim rezultatima. Danas bi djeci vjerojatno i takav hibrid zazvučao strano.
Otprite fermu za prevoditi!
Drugo je pitanje, međutim, nešto osjetljivije, kao i uvijek kad se dotičemo politike i identiteta. Polarizacija nikad nije bila jača, a komentare bez ‘Rvata i tifusara uopće je već teško pronaći ispod članaka na portalima. U takvom kontekstu spominjem i međimurštinu, koja je ponovo došla pod povećalo javnosti u kontekstu jednoga prilično popraćenoga sudskog procesa, ali prvenstveno kao – nerazumljiva!
Možda će nas uskoro početi titlovati na televiziji, ili pak počnemo koristiti službene prevoditelje s kajkavskog.
Mislim da je ideja odlična – otvorila bi se i nova radna mjesta. Konačno bi nas svi ostali Hrvati mogli razumjeti! Oni nas, naime, slušaju već stoljećima, no pojma nemaju o čemu pričamo, ali kako smo tak malo, granični, a i dosta razvijeni pa nešto pridonosimo proračunu, ajde, nek nam bu, budu nas pustili nutra pa kud puklo.
Vidim u nekoj grupi jedne društvene mreže u kojoj se raspravlja o jezičnim pitanjima kritiku upućenu izostanku vokativa. Da, vidite, na svašta se čovjek može nabrusiti, pa tako i na padež, odnosno njegovo odsustvo. Naime, autor objave komentira kako se u nekim krajevima lijepe nam zemlje ne govori „O, Stjepane!“, već „O, Stjepan!“
Drugi potom objašnjavaju kako smo neobrazovani, treći da postajemo Slovenci, četvrti da je to nedopustivo i kako se dira još jedna hrvatska svetinja…
A ja pak mislim da ih to posebno dira jer je bez toga padeža teže pjevati neke pjesme određenoga izrazito aktualnog pjevača. Ako ne znate šteroga, probajte si premisliti. Još daj znali da kajkavština prosto ne nuca tote vokatife, jer nam nominatifi ili kak se več veli, čisto vredu dojdu za te svrhe, mortik nej napamet povedali.
