Ivona Debelec, osmogodišnjakinja iz Štrukovca, ima dijabetes tip 1, a s njenom majkom, Dijanom Debelec smo popričali povodom Svjetskog dana šećerne bolesti.
Samo mjesec dana prije trećeg rođendana, u obitelji Debelec uslijedio je šok – malenoj Ivoni dijagnosticiran je dijabetes tip 1, što znači da njezino tijelo ne proizvodi vlastiti inzulin i da ga mora dobivati izvana.
“Bio je to šok i za nju i za nas roditelje, ali postupno smo se naučili nositi s novonastalom situacijom”, govori nam majka Dijana.
Zatim su proveli deset dana u bolnici u Čakovcu i tri dana na Rebru u Zagrebu gdje su prošli edukaciju koja im je pomogla razumjeti što dijabetes zapravo znači i kako se nositi s njim u svakodnevici.
Naučili su sve – od mjerenja šećera i davanja inzulina do planiranja obroka i reagiranja u različitim situacijama.
“Taj je period bio jako zahtjevan, ali i iznimno važan jer nam je dao znanje i sigurnost koje danas živimo svaki dan”, objašnjava nam majka.
U početku su koristili inzulinske penove, što je značilo više uboda tijekom dana (na jedan normalan dan to je bilo 5 uboda), ali već tri godine Ivona ima inzulinsku pumpu koja im je zaista promijenila svakodnevicu.
Sada više nema toliko uboda (samo jednom u tri dana kad se mijenja pumpa), a obroci su postali fleksibilniji što znači da više ne moraju sve planirati u minutu, a to joj omogućuje da živi opuštenije i bez tolikih ograničenja.
“Daje inzulin sama, prema mojim uputama (ja joj odredim količinu inzulina), oko 15-20 minuta prije jela. Uz to, bitna je i svakodnevna kontrola razine šećera u krvi (što nam opet olakšavaju senzori za praćenje glukoze), planiranje obroka s odgovarajućim udjelom ugljikohidrata i praćenje aktivnosti koje mogu utjecati na razinu glukoze”, objašnjava nam majka.
No, dodaje da, iako to zvuči kao mnogo pravila, Ivona je vrlo prilagodljiva i polako postaje samostalna u praćenju svojih vrijednosti.
U Čakovcu postoji udruga Međimurski slatkiši, posvećeni upravo ovakvoj djeci. Ivona i njena majka su članovi od samog otkrivanja dijabetesa, a otkrile su ju odmah dok su bile u bolnici u Čakovcu.
“Ne moram ni reći koliko je ta pomoć bila dobrodošla u tim trenucima – to je bilo upravo ono što nam je trebalo. Udruga nam je pružila ogromnu podršku, od savjeta i edukacije do osjećaja zajedništva. Pomogli su nam i u edukaciji odgajateljica u vrtiću, kako bi Ivona bila sigurna i uključena u sve aktivnosti. Kroz susrete, druženja i izlete s drugim članovima udruge stekle smo nova prijateljstva i osjećaj da nismo same u svemu ovome”, govori nam majka.
U obitelji nitko nema šećer pa je ovo za njih bilo potpuno novo i teško iskustvo.
“Iskreno, kao majci mi je bilo jako teško – u početku nisam mogla prihvatiti situaciju i često nisam mogla ni završiti razgovor o tome bez suza. Trebalo je vremena da sve sjedne i da naučim disati s tim”, priznaje nam majka.
Ali uz podršku drugih roditelja, udruge i prijateljica te prolazak vremena, danas je to postao njihov način života.
“Dijabetes je postao dio naše svakodnevice – nekad prespavamo cijelu noć, a češće se budimo više puta. Mobitel mi je uvijek uz mene, jer preko njega pratim razinu šećera, bilo da sam na poslu ili dok je Ivona u školi. Nije lako, ali naučila sam da uz dobru organizaciju, ljubav i podršku – sve postaje moguće”, priznaje nam majka.
Isprva je bilo neobično za Ivonine prijatelje vidjeti da joj se mjeri šećer iz prsta, da se “pika” inzulin kroz penove jer su to tada ipak bili trogodišnjaci u njezinoj skupini u vrtiću.
U početku je majka Dijana odlazila u vrtić davati inzulin po potrebi, što je nekad znalo biti i po tri puta.
Međutim, kako je krenula raditi na četiri sata, promijenila je i mjesto na kojem radi pa bi joj trebalo 15 minuta u jednom smjeru za jedno pikanje inzulinskim penom.
Da je trebalo piknuti dvaput i voziti do vrtića pa nazad na posao to bi ukupno bilo jedan sat izostanka s posla.
“Tu su istupile odgajateljice iz našeg bivšeg vrtića i hrabro su to preuzele na sebe. To su osobe kojima sam neizmjerno zahvalna za sve što su učinile za Ivonu i za mene. Imala sam potpuno povjerenje u sve djelatnike od kuharica, odgajateljica i asistentice. Oni i jesu zaslužni za to da se Ivona jako dobro uklopila među djecu s obzirom na dijabetes”, govori nam majka.
Obilježili su dan dijabetesa u vrtiću, organizirali se edukaciju za djecu, objašnjavati su u hodu zašto Ivona nešto smije, odnosno ne smije. Odlazila je na sve izlete i sudjelovala u svim aktivnostima.
Ako bi šećer slučajno bio nizak, pričekali bi da joj šećer naraste. Ako je šećer bio visok, odgajateljice su s njom išle trčkarati po vrtiću ili dvorištu. Dijana se svakodnevno čula s kuharicama u vezi prehrane i uvijek su prilagodile hranu Ivoni.
“Prijatelji vrlo brzo prihvatili situaciju, a i Ivona se osjećala prihvaćeno, a isto tako se osjeća i sada u drugom razredu. Imamo dobre učiteljice i ravnateljicu koje razumiju ozbiljnost njezine situacije te također pomažu kad treba. Od prvog dana škole su bile susretljive i spremne pomoći”, govori nam majka Dijana.
Također, Ivona je uvijek bila uvijek pozivana na gotovo sve rođendane i nijedan nije propustila.
“Mislim da djeca nju ne gledaju kroz dijabetes jer je to nešto što je sad već svima normalno, neke prijateljice čak pomažu u kontroliranju šećera pa one Ivonu upozoravaju kad joj raste ili pada, što mi je vrlo simpatično i jako drago”, govori nam majka.
Vesela Ivona uživa u svakodnevnim šetnjama, vožnjama biciklom, igranju, crtanju, a posebnu ljubav gaji i prema plesu. Kad ne pleše doma u dnevnoj sobi, onda sa svojim mažoretkinjama osvaja medalje – ove godine je njena skupina u Požegi osvojila treće mjesto.
“Nema ništa što ona ne može raditi i to je nešto što joj govorim svakodnevno. Može sve, samo se mora pripremiti unaprijed i biti spremna reagirati ako se šećer spusti ili podigne”, govori nam majka.
Nema zabrana koje bi Ivonu ograničavale u igri, školi ili hobijima, ali dijabetes ipak zahtijeva stalnu pažnju i brigu.
“Ivona je svoj dijabetes dobro prihvatila. Zna što treba napraviti i postala je vrlo odgovorna za svoje godine. Naravno, ima i dana kad kaže da joj je dosta i to je potpuno razumljivo, no takvi trenuci brzo prođu i ona se uvijek vraća svojoj veseloj prirodi i svakodnevnim stvarima. Ivona je iznimno hrabra i prilagodljiva i ponosna sam što sam baš njoj mama – od nje učim svaki dan koliko su snaga i vedrina uistinu važni”, govori nam majka Dijana.
